INFORMBIRO - SUKOB TITO - STALJIN
UVOD
Informbiro(informacioni biro komunističkih i radničkih partija)osnovan je pod vidom razmjene iskustava i koordiniranja djelatnosti svih komunističkih partija u svijetu.Na čelu Informbiroa nalazio se vođa SSSR-a Josif Visarionovič Staljin.Cilj Informbiroa,odnosno Staljinov cilj bio je da ostvari apsolutnu kontrolu nad komunističkim zemljama.To mu je bilo i uspjelo,osim kada se govori o Jugoslaviji i velikom vojskovođi,čovjeku sa iskustvom i autoritetom,drugu Josipu Brozu Titu.
Naime,u ovom radu se vidi sukob Staljina i Tita,odnosno KPJ(komunističke partije Jugoslavije)i Informbiroa,gdje Staljin pokušava donošenjem Rezolucije Informbiroa o Jugoslaviji ostvariti kontrolu nad tom zemljom.
1.1 BIOGRAFIJA:
-Josip Broz Tito i Josif Visarionovič Staljin su bile historijske ličnosti koje su obilježile jednu vremensku epohu u historiji Evrope,ali i cjelokupnog svijeta.Tito je rođen 07.05.1892. u malom selu u Kumrovcu gdje je i proveo svoje djetinjstvo koje je bilo teško i naporno jer je u to vrijeme,u Kumrovačkoj dolini, vladala opća oskudica zbog poreza koji su pritiskivali seljaštvo.Otac mu je bio težak Franjo Broz,a majka Marija.U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu i sljedeće dvije godine radio je kao težak na imanju svog ujaka u Podsredi.
Na drugoj strani,Staljin je rođen 21.12.1879. u mjestu Gori kao sin postolara i bivšeg kmeta.Otac mu je bio Besarion,a majka Ekaterina.Oba roditelja mu nisu govorila Ruski jezik ali Staljin ga je naucio pohađajuci višu vjersku školu u rodnom mjestu.
Upravo se u ovome ogleda jedna od sličnosti između njih dvojice:i jedan i drugi su seoska djeca koja potiču iz siromašnih,radničkih porodica.
1.2 ŽIVOT PRIJE II SVJETSKOG RATA:
Ujedno,obojica se pridružuju Socijaldemokratskim radničkim partijama koje su u to vrijeme bile ilegalne u njihovim zemljama,te učestvujući u radničkim demonstracija obojica završavaju u zatvoru.Upravo taj pobunjenički duh koji je obojicu krasio u mladosti odrazit će se na njihovo vođenje zemlje u buducnosti,kao i uopšteno na njihovu cjelokupnu političku karijeru.
Tokom Prvog Svjetskog rata,Tito se borio na frontu kao austro-ugarski vojnik gdje je bio sve do 25.05.1915. kada je bio ranjen i zarobljen.Za to vrijeme,Staljin je odsluživao zatvorsku kaznu u Sibiru.Nakon odslužene kazne, desila se možda i najveća prekretnica u Titovoj političkoj karijeri kada 1918. odlazi u Omsk i postaje član Jugoslovenske sekcije Ruske komunističke partije.Upravo u tim godinama,u Rusiji se uspostavlja sovjetska vlast nakon Oktobarske revolucije čiji predvodnik je bio Lenjin,po mnogima utemeljitelj Komunističke Rusije i jedan od Staljinovih „učitelja“.
Ove godine su vjerovatno bile i prijelomne za komunizam kao ideologiju,jer upravo tada on poprima najveći broj pristaša,a sam Tito je upravo zbog komunističke propagande bio osuđen na pet godina zatvora u junu 1928.Uskoro obojica bivaju uključeni u Politički biro svojih Komunističkih partija:
Tito 1934. u Politički biro Centralni Komitet Komunističke Partije Jugoslavije (CK KPJ),a
Staljin 1917. u Politički biro Centralnog komiteta Sovjetske Komunističke Partije (CK SKP).
U ovim godinama i jedan i drugi imaju,koliko toliko izgrađeno političko ime i postali su prepoznatljivi kao dosljedni sljedbenici Marksističkog komunizma.Poslije ovoga,i jedan i drugi su sebi trasirali put koji ih je odveo do pozicija generalnih sekretara svojih komunističkih partija.Sve što se dešava nakon ovog je „historija“.
Nakon svega rečenog,možemo vidjeti niz sličnosti u načinu na koji su i jedan i drugi došli do vrhunca moći.
Obojica su počeli kao seoska,radnička djeca koja zbog loše finansijske situacije nisu bila u mogućnosti da nastave školovanje,ali su isto tako pokazali kako se kroz mukotrpan trud i zalaganje može doći do željenog uspjeha.Možemo reći da su i jedan i drugi imali ideale za koje su živjeli.
Mišljenja historičara po ovom pitanju su,može se reći podijeljena, ali je nepobitna činjenica da su i jedan i drugi bili diktatori,odnosno totalitaristi koji su u svojim zemljama širili ideologiju za koju su oni vjerovali da je najbolja i najpravilnija.
Upravo ta tvrdoglavost koja je bila specifična za obojicu je jedan od razloga koji je vodio do razmimoilaženja u mišljenju koji su za posljedicu imali zahlađivanje odnosa između Jugoslavije i SSSR-a.
1.3 RAZLOZI FORMIRANJA INFORMBIROA:
Važno je napomenuti da su se i Tito i Staljin tokom II Svjetskog rata borili brotiv nacističkih i fašističkih snaga,odnosno Sila Osovine.Tokom rata SSSR i Jugoslavija predvođena Titom su bili u saveznistvu anglo-američkih snaga i u to vrijeme ove zemlje su imale zajednički cilj,a on je bio suprotstaviti se nacističkim okupatorima.
Međutim,nakon rata došlo je do velikih nesuglasica između SSSR-a na jednoj strani i SAD i Britanije na drugoj.Jedan od razloga je i to sto su Truman i Churchill(Čerčil) Komunističku Rusiju gledali kao smrtnu opasnost za slobodni svijet kojoj se moralo stati u kraj.U prilog ovoj tvrdnji idu i neki govori ovih političara.
Tako je Churchill(Čerčil) 05.03.1946. u govoru u Fultonu rekao sljedeće:
„To dakako nije ona oslobođena Evropa za čije smo se stvaranje borili!“ „To nije ni Evropa koja sadržava osnovne elemente mira“.
Churchill(Čerčil) je govorio o planu za :“spašavanje čovječanstva od sovjetske ekspanzije“.U svom govoru je također rekao:“Ne treba čekati i gledati što se dogada...Ne treba se zadovoljiti politikom pomirljivosti,jer Sovjetska Rusija želi za sebe plodove rata kao i beskonačnu ekspanziju“.
Govor Churchilla(Čerčila) bio je podržan od većine Američkog stanovništva,kao i od samog predsjednika Harija Trumana.
Na sve ovo,Staljin je odgovorio riječima:“Nesumnjivo da je stav gospodina Churchilla(Čerčila)-stav za rat,poziv u rat protiv Sovjetskog Saveza“.
Čitava ova prepirka ce poslije dovesti do Hladnog rata koji je ponovno zaprijetio svjetskom miru.No,ova prepirka je bila i preduslov nečemu drugom.Vodila je do formiranja Informbiroa u koji je ušla i Jugoslavija.Upravo formiranje Informbiroa će i biti jedan od razloga zahlađenju odnosa izmedu Jugoslavije i SSSR-a.
1.4 FORMIRANJE I RAD INFORMBIROA:
Informbiro je bio savjetodavni organ komunističkih partija koji je osnovan 1947. godine sa sjedištem u Beogradu.Osnovan je četiri godine nakon gašenja Kominterne i sastojao se od koordinacionog tijela u koje je ušlo devet evropskih komunističkih partija:
Važno je naglasiti da je osnovan u vrijeme produbljivanja razmimoilaženja između Sovjetskog Saveza i zapadnih sila u pogledu međunarodnih problema.Osnovni zadatak Informbiroa je bio da omogući organizaciju razmjene iskustava i informacija te koordinaciju djelatnosti komunističkih partija na osnovu uzajamne saglasnosti.
Međutim,stvarni ciljevi Informbiroa su bili drugačiji od onih službeno proklamovanih.Staljinsko rukovodstvo je u Informbirou,kao ranije u Kominterni,prije svega vidjelo „instrument“ koji bi Sovjetima omogućio apsolutnu moć nad novonastalim pokretima i strujama u drugim socijalističkim zemljama.Informbiro je,u biti,trebao da bude sredstvo za širenje moći Sovjetske drzave u međunarodnom komunističkom pokretu,kao i u cijelom svijetu.
Rad Informbiroa je trebao da doprinese potpunom podvrgavanju socijalističkih zemalja državnoj politici SSSR-a.Takođe,to je značilo da će se Staljin i SSSR suprotstaviti svakoj komunističkoj partiji koja bi pokazala afinitet da svoju unutrašnju i vanjsku politiku vodi samostalno ili koja bi odstupila od bezrezervnog prihvatanja sovjetskog iskustva.Neki od primjera su i miješanje SSSR-a u unutrašnje stvari KP Japana te pogubljenje političkih državnika u Mađarskoj i Bugarskoj.Međutim,Staljinova politika dominacije nad drugim zemljama se najbolje vidi u primjeru njegova sukoba sa Titom i KP Jugoslavije.
KPJ je u svojoj koncepciji jedinstva sa SSSR-om polazila od osnove koja je pretpostavljala ravnopravnost svih zajedničkih interesa,ali se to protivilo nastojanjima staljinske politike da usmjerava društveni razvitak svih socijalističkih zemalja.Sukob Tito-Staljin je u sebi sastojao tri bitna momenta,odnosno faze koje su kulminirale punim prekidom svih oblika međusobnog odnosa:
1.Prva faza je bilo Sovjetsko uplitanje u unutrašnju i vanjsku politiku Jugoslavije te povlačenje vojnih i civilinih stručnjaka iz te zemlje.
2.Druga faza je bilo Sovjetsko odbijanje trgovinskih pregovora 1948. godine
3.Treća i posljednja faza je bila Rezolucija Informbiroa o stanju u KPJ, objavljena 28.juna 1948. godine.
Oko većine ovih nesuglasica se diskutovalo putem pisama koje su slali Staljin i njegov ministar vanjskih poslova Molotov na jednoj strani te Tito i njegov ministar vanjskih poslova,Kardelj na drugoj.Ova pisma su označavala početak velike ideološko-političke borbe između Jugoslavije i SSSR-a.
1.5 SUKOB:TITO-STALJIN
Do prvih nesuglasica između Tita i Staljina došlo je u februaru 1948. godine oko pitanja stvaranja balkanske federacije.Staljin je bio ljut zbog toga što se Jugoslavija ne konsultuje sa SSSR-om vec ih stavlja pred svršen čin,a kao jedan od primjera naveo je jugoslovensko forsiranje federacije sa Albanijom iako to može proizvesti ozbiljne komplikacije na Balkanu. Zbog toga je 10. februara 1948. godine podnio delegacijama Jugoslavije i Bugarske ultimatum o stvaranju federacije između ove dvije zemlje,a da se tek onda može pričati o priključenju Albanije ovoj južnoslovenskoj federaciji.
Staljin je smatrao da u bugarskoj vladi ima ljudi koji su u SSSR-u proveli po deset-petnaest godina te da će preko ove federacije lakše dominirati Jugoslavijom kao najjačim faktorom ovog dijela Evrope,a isto tako je mislio da će ovim putem stati u kraj tzv. Jugoslovenskom nacionalizmu te će spriječiti svaku opasnost od samostalnog razvoja socijalističke revolucije na Balkanu.
Iako su i jugoslovenska i bugarska delegacija u principu bile za stvaranje ove federacije,smatrali su da je još uvijek preuranjeno govoriti o tome jer je trebalo regulisati niz drugih pitanja (npr,stvaranje carinske unije),a ovaj iznenadni zatjev posebno je začudio jugoslovensku delegaciju posto su smatrali da se iza toga krije nešto drugo,te su ga odlučno odbili smatrajući da se radi o nekoj vrsti trojanskog konja koji bi trebalo da spriječi jugoslovensku revoluciju i njen socijalistički put.Nakon ovoga,David i Golijat stali su jedan naspram drugog:jedna relativno mala, novonastala socijalistička zemlja našla se pod ekonomskim,vojnim i političkim pritiskom velike socijalističke zemlje.Upravo zbog toga će 1948. za Jugoslaviju i Tita ostati zabilježena kao jedno od najznačajnijih i najtežih razdoblja kada je trebalo izdržati vojni,ekonomski i politički pritisak nezamislivih razmjera da se ne bi palo na koljena pred velikom silom,te da bi se sačuvala nezavisnost i samostalan put u socijalizam.
Pošto je Staljin vidio da Tito neće udovoljiti njegovim zahjevima o stvaranju balkanske federacije,odlučio se za ekonomsku blokadu,odnosno kako je on to naveo „tiho gušenje“.
Pomoćniku ministra vanjske trgovine Jugoslavije Bogdanu Crnobrnji je 22.februara 1948. u sovjetskom Ministarstvu spoljne trgovine stavljeno do znanja da Jugoslavija ne može računati na proširenje razmjene u metalima,pamuku i nafti.
Čak i prije ove odluke Jugoslavija je imala nepovoljan trgovinski sporazum sa SSSR-om jer se razmjena robe vršila na bazi svjetskih cijena,a to je u konkretnom slucaju značilo da je nerazvijena zemlja,usred manje produktivnosti rada morala davati ekstraprofit razvijenijoj zemlji.
U svom prvom pismu Titu i KPJ,27. marta 1948. Staljin je iznijeo niz optužbi koje se tiče sveukupne Jugoslovenske politike,kao i Jugoslovenskog odnosa prema Sovjetskim vojnim i civilnim stručnjacima u toj zemlji.
Navedeno je da je Crvena armija u Jugoslaviji izložena diskreditovanju, da među jugoslovenskim rukovodiocima kruže antisovjetske izjave koje stvaraju antisovjetsku atmosferu, da je takva zakulisna kritika slična kritici Trockog, da u KPJ nema demokratije i da se u njoj ne osjeća duh klasne borbe, da u Jugoslaviji jačaju kapitalistički elementi na selu, itd.
U tom pismu se navodi da su se jugoslovenski vojni rukovodioci,prije svih Titov bliski saradnik Milovan Đilas,okrenuli sramoćenju Sovjetskih vojnih savjetnika kao i diskreditovanju Crvene armije upoređujući je u moralnom pogledu sa imperijalističkim,anglo-američkim vojnim savjetništvom.
Sve ovo je za posljedicu imalo stvaranje neprijateljske atmosfere oko Sovjetskih vojnih savjetnika uslijed čega je Sovjetska vlada smatrala smiješnim ostavljanje svojih stručnjaka u Jugoslaviji.
Kao direktnog krivca,optužena je Jugoslovenska vlada jer nije poduzela nikakve mjere otpora za spriječavanje ove situacije.
U pogledu povlačenja civilnih stručnjaka iz Jugoslavije,najveću ulogu imao je sovjetski ambasador u Beogradu,Lavrentijev koji je ukazao na to da se sovjetski predstavnici u Jugoslaviji stavljaju pod kontrolu organa bezbjednosti Jugoslavije,na što su predstavnici SSSR-a nailazili samo u nekim buržoaskim zemljama.
Kao i u prethodnoj situaciji,Sovjetska vlada je smatrala nedopustivim ostavljanje svojih civilnih stručnjaka u neprijateljskoj atmosferi,kakva je po njihovom mišljenju vladala u Jugoslaviji.
Na ovakve teške optužbe,Tito je ubrzo odgovorio u pismu,koje je poslano 13. aprila 1948. godine Staljinu i Molotovu.
On je smatrao da su zaključci Sovjetske vlade netačni i tendenciozni jer potiču iz antipartijskih krugova,kao i mnogih nezadovoljnika koji žele pokvariti međusobne odnose ove dvije zemlje.
Reduciranje vojnih stručnjaka Tito je obrazložio teškom finansijskom situacijom u zemlji,jer su u to vrijeme sovjetski stručnjaci imali tri puta veće plate od ministara u Jugoslovenskoj vladi.Sto se tiče navodne Đilasove izjave,Tito je rekao da je i ona apsolutno netačna,jer bi tako nešto mogao izjaviti samo neprijatelj i SSSR-a i Jugoslavije.
Tito je smatrao da je Sovjetska vlada trebala obavijestiti Vladu Jugoslavije ukoliko nije bila zadovoljna tretmanom i odnosom prema svojim civilnim stručnjacima kako bi to Jugoslovenska vlada ispitala,a ne ih ovako staviti pred gotov čin i zadati im velike poteškoće.
U ovoj prepisci,Staljin se dotakao i načina na koji Jugoslavija vodi svoju unutrašnju i vanjsku politiku.
Staljin je zamjerio to što u Jugoslaviji,navodno,kruže mnoge antisovjetske izjave,kao naprimjer:“da u SSSR vlada velikodrzavni šovinizam,da SSSR teži da ekonomski osvoji Jugoslaviju ili da se SSSR izrodava“.
Takođe,KPJ je zamjeren nedostatak unutarpartijske demokracije ,kao i porast kapitalističkih elemenata na selu,a kao glavni krivac optuženi su Tito i KPJ.Nakon što je iznjeo kritiku vanjske politike KPJ,Staljin je zamjerio i način na koji Jugoslavija vodi unutrašnju politiku.Rekao je da KPJ nije legalna zbog toga sto se utapa u Narodni front,koji se smatra osnovnom rukovodećom snagom sto su karakteristike menjševika koje je Staljin okvalifikovao kao „pakosne oportuniste i likvidatore partije“.
Zbog svega ovoga,KPJ se ne može smatrati marksističko-lenjinističkom,odnosno boljševičkom. Staljin je smatrao da su upravo ovo osnovi nesporazuma u sovjetsko-jugoslovenskim odnosima.
Odgovor na Staljinove optužbe napisao je sam Tito istakavši:“Drugovi,ovdje se radi,prije svega,o odnosu između države i države....Meni se čini da se oni služe ideološkim pitanjima da bi opravdali svoj pritisak na nas,na našu državu...O tome se,drugovi,radi“...
Sve ove optužbe su dirnule Jugoslovene posebno zato što su oni bili jedan od saveznika SSSR-a u Drugom svjetskom ratu i što su sovjetski narod smatrali kao svoje najveće prijatelje.
Nakon sto je Staljin uvidio da Tito neće posustati pred njegovim ekonomskim i političkim pritiskom,odlučio je da u čitavu prepirku uvede i Informbiro.
Na zasjedanju Informbiroa,28.juna 1948. godine u Bukureštu usvojena je Rezolucija o „stanju u KPJ“,a ovo je ujedno bilo i prvo angažovanje Informbiroa u sukobu koji je postojao.Jugoslavija je odbila prisustvovati ovom sastanku jer su smatrali da je pitanje nesuglasica između CK SKP i CK KPJ od početka nepravilno postavljeno,te da bi raspravljanje sa Informbiroom vodilo samo produbljivanju nesuglasica,a ne njihovom otklanjanju.
Tito i KPJ su smatrali da je jedini način riješavanja nesuglasica neposredan kontakt između rukovodstava dvije komunističke partije da bi se diskutovalo u vezi spornih pitanja.Rezolucija je sama po sebi imala osam tačaka i u sebi je sadržavala dvije odluke.
Optužbe su polazile od osnove da KPJ u posljednje vrijeme po pitanjima unutrašnje i vanjske politike pravi liniju koja znači odstupanje od marksizma-lenjinizma.
U optužbama je konstatirano da je vodstvo KPJ sprovodilo neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu te da je u Jugoslaviji dopušteno sramoćenje sovjetskih vojnih specijalista i diskreditovanje Sovjetske armije.
Zamjereno je i to sto su sovjetski građani u Jugoslaviji bili stavljeni pod nadzor organa Državne bezbjednosti i praćeni.Sve ove činjenice svjedoče da su jugoslovenski rukovodioci počeli identifikovati spoljnu politiku SSSR-a sa spoljnom politikom buržoaskih zemalja sto je bilo dostojno samo nacionalistima.
Takođe je ustvrdeno da jugoslovenski rukovodioci sprovode nepravilnu politiku na selu dopuštajući rast kapitalističkih elemenata,a sve to u uslovima kada u Jugoslaviji preovladuje individualno gazdinstvo te kada nema nacionalizacije zemlje.
Jugoslovenski rukovodioci se protive poznatom Lenjinovom ucenju da sitno individualno gazdinstvo rađa kapitalizam,te zbog toga politička situacija na selu ne daje razloga za bezbrižnost i zadovoljstvo.
Dalje se navodi da rukovodstvo KPJ odstupa od lenjinističke teorije pošto za osnovnu rukovodeću partiju ne smatra Komunističku partiju nego Narodni front ,a ovakva politika u sebi krije opasnost „izrodavanja jugoslovenske narodne republike“.Informacioni biro je takođe mišljenja da u jugoslovenskoj partiji vlada nedemokratski,birokratski režim koji je štetan za život i razvoj KPJ.
Partiji je zamjeren nedostatak unutarpartijske demokratije,kao i to sto je većinom sastavljena ne od izabranih,već od kooptiranih članova sto znači da se fakticki nalazi u polulegalnom stanju.Informbiro je zamjerio Jugoslaviji i njihovo nepojavljivanje na sastanku,jer su komunističke partije,sazivajući Informacioni biro pošle od nepobitnog principa da svaka partija treba da polaže računa o svom radu pred Informacionim biroom,ali i da ima pravo kritikovati ostale partije.
Upravo zbog toga je ovaj potez KPJ viđen kao kršenje ravnopravnosti komunističkih partija i ravan je zahtjevu da se KPJ stavi u privilegovani položaj.Kao posljednju tačku rezolucije,Informbiro konstatuje da je KPJ,svojim antisovjetskim i antipartijskim mišljenjima nespojivim s marksizmom-lenjinizmom te svojim odbijanjem da učestvuje na zasjedanju Informbiroa sebe automatski isključila iz porodice bratskih komunističkih partija,odnosno iz redova Informbiroa.
Iako je očigledno da su razlike između pisama CK SKP i rezolucije Informbiroa samo formalnog karaktera,ona ipak predstavlja jedinstven dokument u međunarodnim odnosima jer su u njenom donošenju učestvovali predstavnici SSSR-a i drugih istočnoevropskih zemalja.Kao glavnog krivca za ovu situaciju,Informacioni biro je vidio rukovodstvo KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom oko čijih su redova preovladali nacionalistički elementi koji su za posljedicu imali mišljenje da se jugoslovenski socijalizam može izgraditi bez podrške zemalja narodne demokratije,odnosno bez podrške SSSR-ovog modela socijalizma.
Na drugom zasjedanju Informbiroa,u Bukureštu 28. juna 1948. godine,došlo je do nesuglasica između SSSR-a i nekih članica Informbiroa koji su se usprotivili donošenju rezolucije na onaj način na koji su je predlagali Rusi.
Međutim,onda je ruski general i politicar Zdanov rekao da Rusi raspolažu podacima da je Tito imperijalistički špijun.Upravo to je bio glavni argumenat predstavnika SSSR-a protiv Jugoslavije i Rezolucija je objavljena 28. juna 1948. godine te se pamti kao jedan od očiglednih slučajeva grubog miješanja jedne države u unutrašnje stvari druge države.
Rezolucija je,može se reći imala dvije osnovne funkcije;na jednoj strani,služila je svrsi oštrog političko-ideološkog pritiska,ali je takođe bila potrebna da bi se zaoštrili odnosi između SSSR-a i drugih istočnoevropskih zemalja na jednoj strani,te Jugoslavije na drugoj.Jasno je da su Staljin i sovjetski rukovodioci smatrali da će objavljivanjem ove rezolucije u Jugoslaviji izazvati rascjep te da će se jugoslovenski narod pobuniti protiv svoje vlade zahvaljajujući Staljinovom autoritetu.
Međutim,sovjetski rukovodioci su zaboravili činjenicu da je u Jugoslaviji popularisanje Staljina išlo preko Komunistisčke partije i Tita lično,te su pokazali da slabo poznaju dešavanja u Jugoslaviji jer su bili čvrsto uvjereni da će Tito spriječiti objavljivanje rezolucije u jugoslovenskoj štampi što se nije desilo i Rezolucija Informbiroa sa odgovorom KPJ je objavljena 30. juna u jugoslovenskoj štampi.
Sada je najveće pitanje bilo kako će jugoslovenski narod prihvatiti rezoluciju,te kako će se navići na činjenicu da je Staljin odjednom,preko noći postao njihov najljući neprijatelj u borbi za nezavisnost i samoupravljanje.
Trenutna reakcija ljudi je bilo očajavanje i nevjerica zbog svega sto se dešavalo,ali je narod poslije toga bio jedinstven i odlučan u borbi za samoupravljanje.
Ipak,neki ljudi se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da im je Staljin postao neprijatelj te su odlučili da mu ostanu vjerni i da krenu protiv Tita,vjerujući da je on ustvari glavni krivac za ovaj sukob.Takvi ljudi su nazivani „informbiroovcima“ i slati su na pusto jadransko ostrvo „Goli otok“ na revidiranje svojih stavova.
Tito i oni koji su bili uz njega su znali da svoju borbu protiv informbirovaca mogu dobiti samo uz određenu cijenu.Ta je cijena bila gruba i surova represija prema informbirovcima.Goli otok bio je samo jedan od radnih logora,zatvora i mučilista na koji su slati svi oni koji su propagandom djelovali za Staljina,a protiv Tita.Ti ljudi bi,nakon što „revidiraju svoje stavove“ ponovno bili pusteni na slobodu.Ostali,koji su ostali vjerni Titu osjetili su da su ti dani u Jugoslaviji bili posebno teški zbog toga sto je Jugoslavija praktično bila sama u svijetu,sa Istoka pritisnuta Staljinovim pritiskom,a sa Zapada nerazumijevanjem i starim prijetnjama.Pritom su Tito i članovi KPJ morali paziti na iluzije o SSSR-u kao bratskoj zemlji koje su ostale kod većine ljudi u Jugoslaviji.Trebalo je prepustiti radnim masama da same kažu:“Dolje Staljin“,a ne da se u izljevu ljutnje Komunistička partija odvoji od masa i sama krene s tim parolama.Možda i najbolji opis o tadašnjem stanju u Jugoslaviji je dao sam Tito rekavši:
„Nema sumnje da je naše ljude čitav sukob,a naročito rezolucija,strahovito pogodio,da smo mi u Jugoslaviji,uprkos mnogim sumnjama,ipak u osnovnom imali vjeru u Sovjetski Savez,u Staljina...Na moje oči su partizani ginuli u ratu sa Staljinovim imenom u ustima...Nismo mi uzalud,iz godine u godinu,uporno govorili našem narodu o SSSR-u kao zemlji socijalizma...Ne treba kriti niti se sada što smo mi na SSSR do 1948 godine gledali s toliko vjere i ljubavi.Mi se tih naših iluzija ne stidimo,nego naprotiv,njima se ponosimo.One su bile pozitivna stvar i pokazivale su našu duboku vjeru u napredak i socijalizam.A u junskim danima 1948,kada ih je Staljin tako nemilosrdno,tako brutalno pogazio,nama je to bilo strahovito teško,ali mi nismo izgubili vjeru u socijalizam,nego smo počeli da gubimo vjeru u Staljina,koji je stvar socijalizma izdao.Nije se tu radilo o nekom razočaranju,o nekoj tuzi sto raskidamo s Rusima,nego su nam ti dani bili teški jer su druge brige bile posrijedi-budućnost socijalizma,budućnost ove zemlje koja se napregla da svojim vlastitim sredstvima,na način koji to najbolje odgovara narodu ove zemlje,izgradi socijalizam.To je bila moja osnovna briga u juskim danima 1948 godine.Meni je bilo jasno da taj sukob nije privremena stvar,nego definitivni prekid,definitivni sukob.Perspektiva mi je bila jasna,ali teško mi je bilo zbog toga što tada još nisam vidio sve mogućnosti kako da izađemo iz situacije u kojoj smo se nalazili.Nisam znao kakvo ce biti reagiranje na Zapadu,ali sam bio spreman da se sa sa svakom opasnošću uhvatim u koštac...“
Ove Titine riječi najbolje pokazuju težinu i kompliciranost situacije u kojoj se Jugoslavija našla,ali isto tako pokazuju i odlučnost,kako Tite tako i većine Jugoslovena da se izbore za nezavisnost i samoupravljanje.
1.6 SMRT I SVIJET POSLIJE NJIHOVE SMRTI:
Nakon Staljinove smrti 05.03.1953.dolazi period koji je praćen otopljavanjem odnosa između Informbiroa i Jugoslavije.Uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR-om,pa je u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja,na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.
Dana 4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Josip Broz Tito.
Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 drzava svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.
Nekoliko godina nakon smrti Tita Jugoslavija se raspala.Hrvatska,Slovenija i Makedonija proglašavaju neovisnost 1991,godinu dana kasnije i BiH proglašava neovisnost.Dejtonskim sporazumom 1995,generalno se raspala SFRJ i nastalo je 5 novih država:
Od 1991 do 1995 na prostoru Jugoslavije vođeni su ratovi koju su osiromašili veći dio ovog prostora i stvorili stalnu nestabilnost na prostorima gdje se vodio rat.
ZAKLJUČAK
Iako je uspio stvoriti kontrolu nad ostalim komunističkim zemljama,to Staljinu nije uspjelo u Jugoslviji.Tito je,zahvaljujući svojoj mudosti i autoritetom koje je uživao ,kod svog naroda,uspio oduprijeti se silnim pritiscima Informbiroa,odnosno Staljina.
U ovom radu može se vidjeti da ni Rezolucija Informbiroa nije pomogla Staljinu i ostalim komunističkim zemljama da slome otpor druga Tita i njegove Jugoslavije.Također se može vidjeti koliko je drug Tito bio dobar i iskusan političar,i koliko je bio poštovan u Jugoslaviji.Može se vidjeti i da su narodi Jugoslavije pokazali istinsku slogu i bratstvo i jedinstvo.
LITERATURA
1.Vladimir Dedijer..........“Dokumenti 1948“-knjiga prva Beograd
2.Isaac Deutscher............“Staljin-politička biografija“
3.Mustafa Imamović.......“Historija Bošnjačka“ Sarajevo,1998.
4.Mustafa Imamović.......“Historija države i prava BiH“ Sarajevo,1999.
Informbiro(informacioni biro komunističkih i radničkih partija)osnovan je pod vidom razmjene iskustava i koordiniranja djelatnosti svih komunističkih partija u svijetu.Na čelu Informbiroa nalazio se vođa SSSR-a Josif Visarionovič Staljin.Cilj Informbiroa,odnosno Staljinov cilj bio je da ostvari apsolutnu kontrolu nad komunističkim zemljama.To mu je bilo i uspjelo,osim kada se govori o Jugoslaviji i velikom vojskovođi,čovjeku sa iskustvom i autoritetom,drugu Josipu Brozu Titu.
Naime,u ovom radu se vidi sukob Staljina i Tita,odnosno KPJ(komunističke partije Jugoslavije)i Informbiroa,gdje Staljin pokušava donošenjem Rezolucije Informbiroa o Jugoslaviji ostvariti kontrolu nad tom zemljom.
1.1 BIOGRAFIJA:
-Josip Broz Tito i Josif Visarionovič Staljin su bile historijske ličnosti koje su obilježile jednu vremensku epohu u historiji Evrope,ali i cjelokupnog svijeta.Tito je rođen 07.05.1892. u malom selu u Kumrovcu gdje je i proveo svoje djetinjstvo koje je bilo teško i naporno jer je u to vrijeme,u Kumrovačkoj dolini, vladala opća oskudica zbog poreza koji su pritiskivali seljaštvo.Otac mu je bio težak Franjo Broz,a majka Marija.U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu i sljedeće dvije godine radio je kao težak na imanju svog ujaka u Podsredi.
Na drugoj strani,Staljin je rođen 21.12.1879. u mjestu Gori kao sin postolara i bivšeg kmeta.Otac mu je bio Besarion,a majka Ekaterina.Oba roditelja mu nisu govorila Ruski jezik ali Staljin ga je naucio pohađajuci višu vjersku školu u rodnom mjestu.
Upravo se u ovome ogleda jedna od sličnosti između njih dvojice:i jedan i drugi su seoska djeca koja potiču iz siromašnih,radničkih porodica.
1.2 ŽIVOT PRIJE II SVJETSKOG RATA:
Ujedno,obojica se pridružuju Socijaldemokratskim radničkim partijama koje su u to vrijeme bile ilegalne u njihovim zemljama,te učestvujući u radničkim demonstracija obojica završavaju u zatvoru.Upravo taj pobunjenički duh koji je obojicu krasio u mladosti odrazit će se na njihovo vođenje zemlje u buducnosti,kao i uopšteno na njihovu cjelokupnu političku karijeru.
Tokom Prvog Svjetskog rata,Tito se borio na frontu kao austro-ugarski vojnik gdje je bio sve do 25.05.1915. kada je bio ranjen i zarobljen.Za to vrijeme,Staljin je odsluživao zatvorsku kaznu u Sibiru.Nakon odslužene kazne, desila se možda i najveća prekretnica u Titovoj političkoj karijeri kada 1918. odlazi u Omsk i postaje član Jugoslovenske sekcije Ruske komunističke partije.Upravo u tim godinama,u Rusiji se uspostavlja sovjetska vlast nakon Oktobarske revolucije čiji predvodnik je bio Lenjin,po mnogima utemeljitelj Komunističke Rusije i jedan od Staljinovih „učitelja“.
Ove godine su vjerovatno bile i prijelomne za komunizam kao ideologiju,jer upravo tada on poprima najveći broj pristaša,a sam Tito je upravo zbog komunističke propagande bio osuđen na pet godina zatvora u junu 1928.Uskoro obojica bivaju uključeni u Politički biro svojih Komunističkih partija:
Tito 1934. u Politički biro Centralni Komitet Komunističke Partije Jugoslavije (CK KPJ),a
Staljin 1917. u Politički biro Centralnog komiteta Sovjetske Komunističke Partije (CK SKP).
U ovim godinama i jedan i drugi imaju,koliko toliko izgrađeno političko ime i postali su prepoznatljivi kao dosljedni sljedbenici Marksističkog komunizma.Poslije ovoga,i jedan i drugi su sebi trasirali put koji ih je odveo do pozicija generalnih sekretara svojih komunističkih partija.Sve što se dešava nakon ovog je „historija“.
Nakon svega rečenog,možemo vidjeti niz sličnosti u načinu na koji su i jedan i drugi došli do vrhunca moći.
Obojica su počeli kao seoska,radnička djeca koja zbog loše finansijske situacije nisu bila u mogućnosti da nastave školovanje,ali su isto tako pokazali kako se kroz mukotrpan trud i zalaganje može doći do željenog uspjeha.Možemo reći da su i jedan i drugi imali ideale za koje su živjeli.
Mišljenja historičara po ovom pitanju su,može se reći podijeljena, ali je nepobitna činjenica da su i jedan i drugi bili diktatori,odnosno totalitaristi koji su u svojim zemljama širili ideologiju za koju su oni vjerovali da je najbolja i najpravilnija.
Upravo ta tvrdoglavost koja je bila specifična za obojicu je jedan od razloga koji je vodio do razmimoilaženja u mišljenju koji su za posljedicu imali zahlađivanje odnosa između Jugoslavije i SSSR-a.
1.3 RAZLOZI FORMIRANJA INFORMBIROA:
Važno je napomenuti da su se i Tito i Staljin tokom II Svjetskog rata borili brotiv nacističkih i fašističkih snaga,odnosno Sila Osovine.Tokom rata SSSR i Jugoslavija predvođena Titom su bili u saveznistvu anglo-američkih snaga i u to vrijeme ove zemlje su imale zajednički cilj,a on je bio suprotstaviti se nacističkim okupatorima.
Međutim,nakon rata došlo je do velikih nesuglasica između SSSR-a na jednoj strani i SAD i Britanije na drugoj.Jedan od razloga je i to sto su Truman i Churchill(Čerčil) Komunističku Rusiju gledali kao smrtnu opasnost za slobodni svijet kojoj se moralo stati u kraj.U prilog ovoj tvrdnji idu i neki govori ovih političara.
Tako je Churchill(Čerčil) 05.03.1946. u govoru u Fultonu rekao sljedeće:
„To dakako nije ona oslobođena Evropa za čije smo se stvaranje borili!“ „To nije ni Evropa koja sadržava osnovne elemente mira“.
Churchill(Čerčil) je govorio o planu za :“spašavanje čovječanstva od sovjetske ekspanzije“.U svom govoru je također rekao:“Ne treba čekati i gledati što se dogada...Ne treba se zadovoljiti politikom pomirljivosti,jer Sovjetska Rusija želi za sebe plodove rata kao i beskonačnu ekspanziju“.
Govor Churchilla(Čerčila) bio je podržan od većine Američkog stanovništva,kao i od samog predsjednika Harija Trumana.
Na sve ovo,Staljin je odgovorio riječima:“Nesumnjivo da je stav gospodina Churchilla(Čerčila)-stav za rat,poziv u rat protiv Sovjetskog Saveza“.
Čitava ova prepirka ce poslije dovesti do Hladnog rata koji je ponovno zaprijetio svjetskom miru.No,ova prepirka je bila i preduslov nečemu drugom.Vodila je do formiranja Informbiroa u koji je ušla i Jugoslavija.Upravo formiranje Informbiroa će i biti jedan od razloga zahlađenju odnosa izmedu Jugoslavije i SSSR-a.
1.4 FORMIRANJE I RAD INFORMBIROA:
Informbiro je bio savjetodavni organ komunističkih partija koji je osnovan 1947. godine sa sjedištem u Beogradu.Osnovan je četiri godine nakon gašenja Kominterne i sastojao se od koordinacionog tijela u koje je ušlo devet evropskih komunističkih partija:
- KP Jugoslavija
- Bugarska
- Mađarska
- Rumunija
- Francuska
- Italija
- Čehoslovačka
- Poljska i
- SSSR
Važno je naglasiti da je osnovan u vrijeme produbljivanja razmimoilaženja između Sovjetskog Saveza i zapadnih sila u pogledu međunarodnih problema.Osnovni zadatak Informbiroa je bio da omogući organizaciju razmjene iskustava i informacija te koordinaciju djelatnosti komunističkih partija na osnovu uzajamne saglasnosti.
Međutim,stvarni ciljevi Informbiroa su bili drugačiji od onih službeno proklamovanih.Staljinsko rukovodstvo je u Informbirou,kao ranije u Kominterni,prije svega vidjelo „instrument“ koji bi Sovjetima omogućio apsolutnu moć nad novonastalim pokretima i strujama u drugim socijalističkim zemljama.Informbiro je,u biti,trebao da bude sredstvo za širenje moći Sovjetske drzave u međunarodnom komunističkom pokretu,kao i u cijelom svijetu.
Rad Informbiroa je trebao da doprinese potpunom podvrgavanju socijalističkih zemalja državnoj politici SSSR-a.Takođe,to je značilo da će se Staljin i SSSR suprotstaviti svakoj komunističkoj partiji koja bi pokazala afinitet da svoju unutrašnju i vanjsku politiku vodi samostalno ili koja bi odstupila od bezrezervnog prihvatanja sovjetskog iskustva.Neki od primjera su i miješanje SSSR-a u unutrašnje stvari KP Japana te pogubljenje političkih državnika u Mađarskoj i Bugarskoj.Međutim,Staljinova politika dominacije nad drugim zemljama se najbolje vidi u primjeru njegova sukoba sa Titom i KP Jugoslavije.
KPJ je u svojoj koncepciji jedinstva sa SSSR-om polazila od osnove koja je pretpostavljala ravnopravnost svih zajedničkih interesa,ali se to protivilo nastojanjima staljinske politike da usmjerava društveni razvitak svih socijalističkih zemalja.Sukob Tito-Staljin je u sebi sastojao tri bitna momenta,odnosno faze koje su kulminirale punim prekidom svih oblika međusobnog odnosa:
1.Prva faza je bilo Sovjetsko uplitanje u unutrašnju i vanjsku politiku Jugoslavije te povlačenje vojnih i civilinih stručnjaka iz te zemlje.
2.Druga faza je bilo Sovjetsko odbijanje trgovinskih pregovora 1948. godine
3.Treća i posljednja faza je bila Rezolucija Informbiroa o stanju u KPJ, objavljena 28.juna 1948. godine.
Oko većine ovih nesuglasica se diskutovalo putem pisama koje su slali Staljin i njegov ministar vanjskih poslova Molotov na jednoj strani te Tito i njegov ministar vanjskih poslova,Kardelj na drugoj.Ova pisma su označavala početak velike ideološko-političke borbe između Jugoslavije i SSSR-a.
1.5 SUKOB:TITO-STALJIN
Do prvih nesuglasica između Tita i Staljina došlo je u februaru 1948. godine oko pitanja stvaranja balkanske federacije.Staljin je bio ljut zbog toga što se Jugoslavija ne konsultuje sa SSSR-om vec ih stavlja pred svršen čin,a kao jedan od primjera naveo je jugoslovensko forsiranje federacije sa Albanijom iako to može proizvesti ozbiljne komplikacije na Balkanu. Zbog toga je 10. februara 1948. godine podnio delegacijama Jugoslavije i Bugarske ultimatum o stvaranju federacije između ove dvije zemlje,a da se tek onda može pričati o priključenju Albanije ovoj južnoslovenskoj federaciji.
Staljin je smatrao da u bugarskoj vladi ima ljudi koji su u SSSR-u proveli po deset-petnaest godina te da će preko ove federacije lakše dominirati Jugoslavijom kao najjačim faktorom ovog dijela Evrope,a isto tako je mislio da će ovim putem stati u kraj tzv. Jugoslovenskom nacionalizmu te će spriječiti svaku opasnost od samostalnog razvoja socijalističke revolucije na Balkanu.
Iako su i jugoslovenska i bugarska delegacija u principu bile za stvaranje ove federacije,smatrali su da je još uvijek preuranjeno govoriti o tome jer je trebalo regulisati niz drugih pitanja (npr,stvaranje carinske unije),a ovaj iznenadni zatjev posebno je začudio jugoslovensku delegaciju posto su smatrali da se iza toga krije nešto drugo,te su ga odlučno odbili smatrajući da se radi o nekoj vrsti trojanskog konja koji bi trebalo da spriječi jugoslovensku revoluciju i njen socijalistički put.Nakon ovoga,David i Golijat stali su jedan naspram drugog:jedna relativno mala, novonastala socijalistička zemlja našla se pod ekonomskim,vojnim i političkim pritiskom velike socijalističke zemlje.Upravo zbog toga će 1948. za Jugoslaviju i Tita ostati zabilježena kao jedno od najznačajnijih i najtežih razdoblja kada je trebalo izdržati vojni,ekonomski i politički pritisak nezamislivih razmjera da se ne bi palo na koljena pred velikom silom,te da bi se sačuvala nezavisnost i samostalan put u socijalizam.
Pošto je Staljin vidio da Tito neće udovoljiti njegovim zahjevima o stvaranju balkanske federacije,odlučio se za ekonomsku blokadu,odnosno kako je on to naveo „tiho gušenje“.
Pomoćniku ministra vanjske trgovine Jugoslavije Bogdanu Crnobrnji je 22.februara 1948. u sovjetskom Ministarstvu spoljne trgovine stavljeno do znanja da Jugoslavija ne može računati na proširenje razmjene u metalima,pamuku i nafti.
Čak i prije ove odluke Jugoslavija je imala nepovoljan trgovinski sporazum sa SSSR-om jer se razmjena robe vršila na bazi svjetskih cijena,a to je u konkretnom slucaju značilo da je nerazvijena zemlja,usred manje produktivnosti rada morala davati ekstraprofit razvijenijoj zemlji.
U svom prvom pismu Titu i KPJ,27. marta 1948. Staljin je iznijeo niz optužbi koje se tiče sveukupne Jugoslovenske politike,kao i Jugoslovenskog odnosa prema Sovjetskim vojnim i civilnim stručnjacima u toj zemlji.
Navedeno je da je Crvena armija u Jugoslaviji izložena diskreditovanju, da među jugoslovenskim rukovodiocima kruže antisovjetske izjave koje stvaraju antisovjetsku atmosferu, da je takva zakulisna kritika slična kritici Trockog, da u KPJ nema demokratije i da se u njoj ne osjeća duh klasne borbe, da u Jugoslaviji jačaju kapitalistički elementi na selu, itd.
U tom pismu se navodi da su se jugoslovenski vojni rukovodioci,prije svih Titov bliski saradnik Milovan Đilas,okrenuli sramoćenju Sovjetskih vojnih savjetnika kao i diskreditovanju Crvene armije upoređujući je u moralnom pogledu sa imperijalističkim,anglo-američkim vojnim savjetništvom.
Sve ovo je za posljedicu imalo stvaranje neprijateljske atmosfere oko Sovjetskih vojnih savjetnika uslijed čega je Sovjetska vlada smatrala smiješnim ostavljanje svojih stručnjaka u Jugoslaviji.
Kao direktnog krivca,optužena je Jugoslovenska vlada jer nije poduzela nikakve mjere otpora za spriječavanje ove situacije.
U pogledu povlačenja civilnih stručnjaka iz Jugoslavije,najveću ulogu imao je sovjetski ambasador u Beogradu,Lavrentijev koji je ukazao na to da se sovjetski predstavnici u Jugoslaviji stavljaju pod kontrolu organa bezbjednosti Jugoslavije,na što su predstavnici SSSR-a nailazili samo u nekim buržoaskim zemljama.
Kao i u prethodnoj situaciji,Sovjetska vlada je smatrala nedopustivim ostavljanje svojih civilnih stručnjaka u neprijateljskoj atmosferi,kakva je po njihovom mišljenju vladala u Jugoslaviji.
Na ovakve teške optužbe,Tito je ubrzo odgovorio u pismu,koje je poslano 13. aprila 1948. godine Staljinu i Molotovu.
On je smatrao da su zaključci Sovjetske vlade netačni i tendenciozni jer potiču iz antipartijskih krugova,kao i mnogih nezadovoljnika koji žele pokvariti međusobne odnose ove dvije zemlje.
Reduciranje vojnih stručnjaka Tito je obrazložio teškom finansijskom situacijom u zemlji,jer su u to vrijeme sovjetski stručnjaci imali tri puta veće plate od ministara u Jugoslovenskoj vladi.Sto se tiče navodne Đilasove izjave,Tito je rekao da je i ona apsolutno netačna,jer bi tako nešto mogao izjaviti samo neprijatelj i SSSR-a i Jugoslavije.
Tito je smatrao da je Sovjetska vlada trebala obavijestiti Vladu Jugoslavije ukoliko nije bila zadovoljna tretmanom i odnosom prema svojim civilnim stručnjacima kako bi to Jugoslovenska vlada ispitala,a ne ih ovako staviti pred gotov čin i zadati im velike poteškoće.
U ovoj prepisci,Staljin se dotakao i načina na koji Jugoslavija vodi svoju unutrašnju i vanjsku politiku.
Staljin je zamjerio to što u Jugoslaviji,navodno,kruže mnoge antisovjetske izjave,kao naprimjer:“da u SSSR vlada velikodrzavni šovinizam,da SSSR teži da ekonomski osvoji Jugoslaviju ili da se SSSR izrodava“.
Takođe,KPJ je zamjeren nedostatak unutarpartijske demokracije ,kao i porast kapitalističkih elemenata na selu,a kao glavni krivac optuženi su Tito i KPJ.Nakon što je iznjeo kritiku vanjske politike KPJ,Staljin je zamjerio i način na koji Jugoslavija vodi unutrašnju politiku.Rekao je da KPJ nije legalna zbog toga sto se utapa u Narodni front,koji se smatra osnovnom rukovodećom snagom sto su karakteristike menjševika koje je Staljin okvalifikovao kao „pakosne oportuniste i likvidatore partije“.
Zbog svega ovoga,KPJ se ne može smatrati marksističko-lenjinističkom,odnosno boljševičkom. Staljin je smatrao da su upravo ovo osnovi nesporazuma u sovjetsko-jugoslovenskim odnosima.
Odgovor na Staljinove optužbe napisao je sam Tito istakavši:“Drugovi,ovdje se radi,prije svega,o odnosu između države i države....Meni se čini da se oni služe ideološkim pitanjima da bi opravdali svoj pritisak na nas,na našu državu...O tome se,drugovi,radi“...
Sve ove optužbe su dirnule Jugoslovene posebno zato što su oni bili jedan od saveznika SSSR-a u Drugom svjetskom ratu i što su sovjetski narod smatrali kao svoje najveće prijatelje.
Nakon sto je Staljin uvidio da Tito neće posustati pred njegovim ekonomskim i političkim pritiskom,odlučio je da u čitavu prepirku uvede i Informbiro.
Na zasjedanju Informbiroa,28.juna 1948. godine u Bukureštu usvojena je Rezolucija o „stanju u KPJ“,a ovo je ujedno bilo i prvo angažovanje Informbiroa u sukobu koji je postojao.Jugoslavija je odbila prisustvovati ovom sastanku jer su smatrali da je pitanje nesuglasica između CK SKP i CK KPJ od početka nepravilno postavljeno,te da bi raspravljanje sa Informbiroom vodilo samo produbljivanju nesuglasica,a ne njihovom otklanjanju.
Tito i KPJ su smatrali da je jedini način riješavanja nesuglasica neposredan kontakt između rukovodstava dvije komunističke partije da bi se diskutovalo u vezi spornih pitanja.Rezolucija je sama po sebi imala osam tačaka i u sebi je sadržavala dvije odluke.
Optužbe su polazile od osnove da KPJ u posljednje vrijeme po pitanjima unutrašnje i vanjske politike pravi liniju koja znači odstupanje od marksizma-lenjinizma.
U optužbama je konstatirano da je vodstvo KPJ sprovodilo neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu te da je u Jugoslaviji dopušteno sramoćenje sovjetskih vojnih specijalista i diskreditovanje Sovjetske armije.
Zamjereno je i to sto su sovjetski građani u Jugoslaviji bili stavljeni pod nadzor organa Državne bezbjednosti i praćeni.Sve ove činjenice svjedoče da su jugoslovenski rukovodioci počeli identifikovati spoljnu politiku SSSR-a sa spoljnom politikom buržoaskih zemalja sto je bilo dostojno samo nacionalistima.
Takođe je ustvrdeno da jugoslovenski rukovodioci sprovode nepravilnu politiku na selu dopuštajući rast kapitalističkih elemenata,a sve to u uslovima kada u Jugoslaviji preovladuje individualno gazdinstvo te kada nema nacionalizacije zemlje.
Jugoslovenski rukovodioci se protive poznatom Lenjinovom ucenju da sitno individualno gazdinstvo rađa kapitalizam,te zbog toga politička situacija na selu ne daje razloga za bezbrižnost i zadovoljstvo.
Dalje se navodi da rukovodstvo KPJ odstupa od lenjinističke teorije pošto za osnovnu rukovodeću partiju ne smatra Komunističku partiju nego Narodni front ,a ovakva politika u sebi krije opasnost „izrodavanja jugoslovenske narodne republike“.Informacioni biro je takođe mišljenja da u jugoslovenskoj partiji vlada nedemokratski,birokratski režim koji je štetan za život i razvoj KPJ.
Partiji je zamjeren nedostatak unutarpartijske demokratije,kao i to sto je većinom sastavljena ne od izabranih,već od kooptiranih članova sto znači da se fakticki nalazi u polulegalnom stanju.Informbiro je zamjerio Jugoslaviji i njihovo nepojavljivanje na sastanku,jer su komunističke partije,sazivajući Informacioni biro pošle od nepobitnog principa da svaka partija treba da polaže računa o svom radu pred Informacionim biroom,ali i da ima pravo kritikovati ostale partije.
Upravo zbog toga je ovaj potez KPJ viđen kao kršenje ravnopravnosti komunističkih partija i ravan je zahtjevu da se KPJ stavi u privilegovani položaj.Kao posljednju tačku rezolucije,Informbiro konstatuje da je KPJ,svojim antisovjetskim i antipartijskim mišljenjima nespojivim s marksizmom-lenjinizmom te svojim odbijanjem da učestvuje na zasjedanju Informbiroa sebe automatski isključila iz porodice bratskih komunističkih partija,odnosno iz redova Informbiroa.
Iako je očigledno da su razlike između pisama CK SKP i rezolucije Informbiroa samo formalnog karaktera,ona ipak predstavlja jedinstven dokument u međunarodnim odnosima jer su u njenom donošenju učestvovali predstavnici SSSR-a i drugih istočnoevropskih zemalja.Kao glavnog krivca za ovu situaciju,Informacioni biro je vidio rukovodstvo KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom oko čijih su redova preovladali nacionalistički elementi koji su za posljedicu imali mišljenje da se jugoslovenski socijalizam može izgraditi bez podrške zemalja narodne demokratije,odnosno bez podrške SSSR-ovog modela socijalizma.
Na drugom zasjedanju Informbiroa,u Bukureštu 28. juna 1948. godine,došlo je do nesuglasica između SSSR-a i nekih članica Informbiroa koji su se usprotivili donošenju rezolucije na onaj način na koji su je predlagali Rusi.
Međutim,onda je ruski general i politicar Zdanov rekao da Rusi raspolažu podacima da je Tito imperijalistički špijun.Upravo to je bio glavni argumenat predstavnika SSSR-a protiv Jugoslavije i Rezolucija je objavljena 28. juna 1948. godine te se pamti kao jedan od očiglednih slučajeva grubog miješanja jedne države u unutrašnje stvari druge države.
Rezolucija je,može se reći imala dvije osnovne funkcije;na jednoj strani,služila je svrsi oštrog političko-ideološkog pritiska,ali je takođe bila potrebna da bi se zaoštrili odnosi između SSSR-a i drugih istočnoevropskih zemalja na jednoj strani,te Jugoslavije na drugoj.Jasno je da su Staljin i sovjetski rukovodioci smatrali da će objavljivanjem ove rezolucije u Jugoslaviji izazvati rascjep te da će se jugoslovenski narod pobuniti protiv svoje vlade zahvaljajujući Staljinovom autoritetu.
Međutim,sovjetski rukovodioci su zaboravili činjenicu da je u Jugoslaviji popularisanje Staljina išlo preko Komunistisčke partije i Tita lično,te su pokazali da slabo poznaju dešavanja u Jugoslaviji jer su bili čvrsto uvjereni da će Tito spriječiti objavljivanje rezolucije u jugoslovenskoj štampi što se nije desilo i Rezolucija Informbiroa sa odgovorom KPJ je objavljena 30. juna u jugoslovenskoj štampi.
Sada je najveće pitanje bilo kako će jugoslovenski narod prihvatiti rezoluciju,te kako će se navići na činjenicu da je Staljin odjednom,preko noći postao njihov najljući neprijatelj u borbi za nezavisnost i samoupravljanje.
Trenutna reakcija ljudi je bilo očajavanje i nevjerica zbog svega sto se dešavalo,ali je narod poslije toga bio jedinstven i odlučan u borbi za samoupravljanje.
Ipak,neki ljudi se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da im je Staljin postao neprijatelj te su odlučili da mu ostanu vjerni i da krenu protiv Tita,vjerujući da je on ustvari glavni krivac za ovaj sukob.Takvi ljudi su nazivani „informbiroovcima“ i slati su na pusto jadransko ostrvo „Goli otok“ na revidiranje svojih stavova.
Tito i oni koji su bili uz njega su znali da svoju borbu protiv informbirovaca mogu dobiti samo uz određenu cijenu.Ta je cijena bila gruba i surova represija prema informbirovcima.Goli otok bio je samo jedan od radnih logora,zatvora i mučilista na koji su slati svi oni koji su propagandom djelovali za Staljina,a protiv Tita.Ti ljudi bi,nakon što „revidiraju svoje stavove“ ponovno bili pusteni na slobodu.Ostali,koji su ostali vjerni Titu osjetili su da su ti dani u Jugoslaviji bili posebno teški zbog toga sto je Jugoslavija praktično bila sama u svijetu,sa Istoka pritisnuta Staljinovim pritiskom,a sa Zapada nerazumijevanjem i starim prijetnjama.Pritom su Tito i članovi KPJ morali paziti na iluzije o SSSR-u kao bratskoj zemlji koje su ostale kod većine ljudi u Jugoslaviji.Trebalo je prepustiti radnim masama da same kažu:“Dolje Staljin“,a ne da se u izljevu ljutnje Komunistička partija odvoji od masa i sama krene s tim parolama.Možda i najbolji opis o tadašnjem stanju u Jugoslaviji je dao sam Tito rekavši:
„Nema sumnje da je naše ljude čitav sukob,a naročito rezolucija,strahovito pogodio,da smo mi u Jugoslaviji,uprkos mnogim sumnjama,ipak u osnovnom imali vjeru u Sovjetski Savez,u Staljina...Na moje oči su partizani ginuli u ratu sa Staljinovim imenom u ustima...Nismo mi uzalud,iz godine u godinu,uporno govorili našem narodu o SSSR-u kao zemlji socijalizma...Ne treba kriti niti se sada što smo mi na SSSR do 1948 godine gledali s toliko vjere i ljubavi.Mi se tih naših iluzija ne stidimo,nego naprotiv,njima se ponosimo.One su bile pozitivna stvar i pokazivale su našu duboku vjeru u napredak i socijalizam.A u junskim danima 1948,kada ih je Staljin tako nemilosrdno,tako brutalno pogazio,nama je to bilo strahovito teško,ali mi nismo izgubili vjeru u socijalizam,nego smo počeli da gubimo vjeru u Staljina,koji je stvar socijalizma izdao.Nije se tu radilo o nekom razočaranju,o nekoj tuzi sto raskidamo s Rusima,nego su nam ti dani bili teški jer su druge brige bile posrijedi-budućnost socijalizma,budućnost ove zemlje koja se napregla da svojim vlastitim sredstvima,na način koji to najbolje odgovara narodu ove zemlje,izgradi socijalizam.To je bila moja osnovna briga u juskim danima 1948 godine.Meni je bilo jasno da taj sukob nije privremena stvar,nego definitivni prekid,definitivni sukob.Perspektiva mi je bila jasna,ali teško mi je bilo zbog toga što tada još nisam vidio sve mogućnosti kako da izađemo iz situacije u kojoj smo se nalazili.Nisam znao kakvo ce biti reagiranje na Zapadu,ali sam bio spreman da se sa sa svakom opasnošću uhvatim u koštac...“
Ove Titine riječi najbolje pokazuju težinu i kompliciranost situacije u kojoj se Jugoslavija našla,ali isto tako pokazuju i odlučnost,kako Tite tako i većine Jugoslovena da se izbore za nezavisnost i samoupravljanje.
1.6 SMRT I SVIJET POSLIJE NJIHOVE SMRTI:
Nakon Staljinove smrti 05.03.1953.dolazi period koji je praćen otopljavanjem odnosa između Informbiroa i Jugoslavije.Uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR-om,pa je u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja,na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.
Dana 4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Josip Broz Tito.
Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 drzava svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.
Nekoliko godina nakon smrti Tita Jugoslavija se raspala.Hrvatska,Slovenija i Makedonija proglašavaju neovisnost 1991,godinu dana kasnije i BiH proglašava neovisnost.Dejtonskim sporazumom 1995,generalno se raspala SFRJ i nastalo je 5 novih država:
- Slovenija
- Makedonija
- Hrvatska
- Bosna i Hercegovina i
- Savezna Republika Jugoslavija
Od 1991 do 1995 na prostoru Jugoslavije vođeni su ratovi koju su osiromašili veći dio ovog prostora i stvorili stalnu nestabilnost na prostorima gdje se vodio rat.
ZAKLJUČAK
Iako je uspio stvoriti kontrolu nad ostalim komunističkim zemljama,to Staljinu nije uspjelo u Jugoslviji.Tito je,zahvaljujući svojoj mudosti i autoritetom koje je uživao ,kod svog naroda,uspio oduprijeti se silnim pritiscima Informbiroa,odnosno Staljina.
U ovom radu može se vidjeti da ni Rezolucija Informbiroa nije pomogla Staljinu i ostalim komunističkim zemljama da slome otpor druga Tita i njegove Jugoslavije.Također se može vidjeti koliko je drug Tito bio dobar i iskusan političar,i koliko je bio poštovan u Jugoslaviji.Može se vidjeti i da su narodi Jugoslavije pokazali istinsku slogu i bratstvo i jedinstvo.
LITERATURA
1.Vladimir Dedijer..........“Dokumenti 1948“-knjiga prva Beograd
2.Isaac Deutscher............“Staljin-politička biografija“
3.Mustafa Imamović.......“Historija Bošnjačka“ Sarajevo,1998.
4.Mustafa Imamović.......“Historija države i prava BiH“ Sarajevo,1999.