Fransis Bekon
UVOD
Fransis Bekon (engl. Francis Bacon) je rođen (22. januara 1561. u Londonu a umro je 9. aprila 1626. takođe u Londonu. Bio je engleski filozof, državnik i esejista. Bekon se smatra pretečom empirizma.
Počeo je karijeru kao pravnik, ali je postao poznat kao zagovornik i branitelj naučne revolucije u oblasti filozofije. Njegovi radovi definišu i popularizuju induktivnu metodologiju za naučna istraživanja, kasnije poznatu pod imenom Bekonov metod. Indukcija je metod reprezentacije saznanja preko Prirode, eksperimentima, observacijama i testiranjem hipoteza. U njegovo vrijeme, takve metode su bile vezane za trendove hermetizma i alhemije.
F. Bacon živi u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, razvoja industrije i trgovine. Suvremenik je W. Shakespearea i kraljice Elizabete. Za Jamesa I. popeo se čak do položaja lorda kancelara.
Jedan od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije. U dijelu »Novi organon znanosti« ukratko je izložio osnovne principe svoje filozofije. Postavio je princip eksperimenta koji najviši princip svakog znanstvenog istraživanja.Prema njegovim načelima osnovano je 1662. u Engleskoj »Učeno društvo«.
Biografija
Fransis Bekon je rođen 22. januara1561. kao najmlađi od petoro sinova u Kući Jork u Londonu, u kući svog oca, Nikolasa Bekona, koji je bio čuvar velikoga pečata u prvih dvadeset godina vladavine Kraljice Elizabete. Bekonova majka bila je lejdiAna Kuk, rođaka sera Viljema Sesila, lorda Berli, koji je bio kraljevski rizničar i jedan od najmoćnijih ljudi u Engleskoj. Njen otac bio je glavni učitelj kralja Edvarda VI; ona sama je bila lingvista i teolog, i bez ikakve teškoće se dopisivala s vladikama na grčkom jeziku. Ona je sama podučavala svoga sina. Ali, stvarna majka veličine Bekonove bila je Elizabeta I. Engleska, najveći vek najmoćnijeg modernog naroda. Otkriće Amerike «Skrenulo je trgovinu sa Sredozemnog mora na Atlantski okean, i atlantske zemlje — Španiju, Francusku, Holandiju i Englesku — dovelo je do one trgovačke i finansijske nadmoćnosti koju je uživala Italija kad je polovina Evrope odabrala njene luke za uvozna mesta istočne trgovine. Engleska literatura procvala je u Spenserovim pesmama i Sidnijevoj prozi; na engleskoj pozornici prikazivane su drame koje su pisali Šekspir, Kristof Marlo, Ben Džonson i stotina drugih velikih pesnika. U takvoj zemlji i u takvom vremenu morao je da se razvije svako ko je u sebi nosio i neznatne sposobnosti.
Kad je Bekon navršio trinaest godina, poslali su ga zajedno sa njegovim starijim bratom Antonijem Bekonom u Koledž Sv. Trojice u Kembridž. Tu je proboravio tri godine kao marljiv student. Koledž je ostavio s jakom antipatijom prema njegovim udžbenicima i metodama, s utvrđenim neprijateljstvom prema kultu Aristotela, i riješio je da filozofiju svrati na plodniji put, i da je iz sholastičkog raspravljanja okrene na osvetljavanje- i umnožavanje ljudskih dobara. Mada je još bio šesnaestogodišnji mladić, ponuđen mu je položaj u pratnji engleskoga ambasadora u Francuskoj; i posle brižljivog ispitivanja svih za i protiv, on ga je prihvatio. U uvodu u Tumačenje prirode, govori on o toj sudbinski teškoj odluci koja ga je od filozofije odvela u politiku. To je mjesto koje se ne može mimoići:
» Ali, moje poreklo, moje vaspitanje i obrazovanje nisu me upućivali na filozofiju nego na politiku; ja sam od djetinjstva bio, tako reći, natopljen politikom. I kao što se to često dešava mladim ljudima, moj duh su ponekad potresala tuđa mišljenja. Verovao sam i da moja dužnost prema otadžbini ima na me specijalna prava kojih ne bi imala u drugim životnim dužnostima. Naposljetku, s obzirom na moje planove, u meni se razvila nada da bih za svoje radove mogao da dobijem pouzdanu pomoć i potporu ako bih obavljao kakvu visoku službu u državi. Na osnovu ovih motiva okrenuo sam se politici.«
Ser Nikolas Bekon iznenada umire 1579. godine. On je imao namjeru za Franju snabde kakvim imanjem; ali, smrt poremeti njegove planove, i mladi diplomat, pozvan brzo natrag u London, osta tu bez oca i bez sredstava. On se bio navikao na raskošan život svoga vremena, i teško mu je bilo što mora da se prilagodi jednostavnom životu. Bio je primoran da se oda pravnim poslovima, i stao se obraćati svojoj uticajnoj rodbini mnogobrojnim molbama da mu osigura kakav državni položaj koji bi ga oslobodio ekonomskih briga. Njegova ponizna i skoro servilna pisma, pored sve dopadljivosti i snage svoga stila, i pored očevidne obdarenosti njihova autora, imala su malo uspeha. Možda je Berli otkazivao traženu potporu baš stoga što Bekon nije potcenjivao svoje sposobnosti.
Neki razočarani tužilac optužio ga je 1621. godine da je odbio njegovu tužbu, jer je primio mito. Kad je doznao da svi njegovi neprijatelji gromko traže njegovo otpuštanje, posla on kralju »ispovjest i smerno pokorenje«. Kralj popusti pritisku trenutno pobjedonosnoga Parlamenta, pred kojim ga je Bekon prečesto bio branio, i dade ga zatvoriti u Tauer. Ali, poslije dva dana bio je Bekon oslobođen; i veliku novčanu kaznu koju je po naređenju imao da plati kralj mu je oprostio. Njegov ponos nije bio sasvim slomljen. »Ja sam bio najpravedniji sudija u Engleskoj poslednjih pedeset godina (rekao je on), ali taj sud bio je najpravedniji što ga je Parlamenat izrekao u poslednjih dvije stotine godina«.
Posljednjih pet godina života proveo je u povučenosti i u tišini svoga doma, mučeći se u neobičnom siromaštvu, a tješeći se stvaralačkim radom u filozofiji. U tih pet godina napisao je svoje najveće latinsko delo, De augmentis scientiarum, publikovao je prošireno izdanje Ogleda, jedan fragmenat s natpisom Sylva sylvarum, i Istoriju Henrija VII. On se kajao što se ranije nije odrekao politike i cijelo svoje vrijeme posvetio književnosti i nauci. Sve do njegovog posljednjeg trenutka zanimali su ga radovi, i on je umro, tako reći, na bojištu. U svom ogledu O smrti izrekao je želju »da umre usred revnosnog teženja, kao neko iz čijih rana teče topla krv, ali koji u tom času povredu jedva oseća«. Kao Cezaru, ta želja se i njemu ispunila. Umro je aprila, 1626., u šezdeset i šestoj godini.
NAUČNI RAD
Bekon je primjetio da je potrebna Obnova nauke na sasvim novim osnovama. Prvo treba promeniti njen cilj. Dok je ranije nauka prvenstveno služila obrazovanju ličnosti, sada njen cilj treba da bude uvećanje čovjekove moći nad prirodom i dolaženje do otkrića koja će unaprediti svakodnevni život. Bekon to kaže kroz kratku izreku: "Znanje je moć". Pomoću znanja čovjek treba da postane gospodar prirode, koji će njene zakone okrenuti u vlastitu korist.
Da bi dobili takvo korisno znanje moramo promjeniti i metod nauke, dati joj nova "oruđa" za rad ili "Novi organon", kako se zvala jedna Bekonova knjiga. Ranije su metafizička razmatranja prevashodno koristila metod dedukcije - izvođenja iz pretpostavljenih prvih principa stvarnosti. Ali, Bekon je smatrao da naš duh nije najprije ispunjen idejama koje nam istinito predstavljaju stvarnost, nego radije idolima, zabludama kojima nekritički verujemo.
Zbog toga dedukcija neće biti najbolja metoda nauke, jer će izvođenje iz pogrešnih principa dovesti do pogrešnih zaključaka. Naš razum i njegova tumačenja prirode treba moći korigovati, a to možemo postići novom metodom indukcije, koja predstavlja postupno izvođenje teorija iz posmatranja i eksperimenata.
S druge strane, sklonost da se nekritički pridržavamo već naučenih istina, ili da verujemo pojmovima koje spontano i najčešće stvaramo, objašnjava i otpor na koji nailaze nove ideje i sporost u dolaženju do novih otkrića. Bekon naziva ove pojmove "Idoli", zato jer mu smisao koju ta reč ima u Bibliji omogućava da ukaže da su te predrasude nešto pogrešno, čega se treba osloboditi.
Novi Organon
»Bekonov najveći rad (kaže njegov najoštriji kritičar) jeste prva knjiga dela Novi organon. Još niko nikad nije više života unio u logiku, praveći od indukcije epsku pustolovinu i osvojenje. Ako logika mora da se studira, onda to treba da se počne ovom knjigom. »Ovaj dio ljudske filozofije koji se odnosi na logiku nesnosan je za ukus mnogih, jer im se čini da nije ništa drugo do mreža i zamka teškog cedidlačenja... A ako bismo ocenjivali stvari prema njihovoj pravoj vrednosti, onda bismo racionalne nauke uzeli kao ključ za sve druge.«
Filozofija je tako dugo vremena bila neplodna stoga što joj je bila potrebna nova metoda da bude oplođena. Glavna mana grčkih filozofa bila je u tome što su suviše vremena trošili na teorije, a premalo na zapažanje. A mišljenje treba da bude pomoćno sredstvo zapažanja, a ne njegova naknada. Prvi aforizam u Novom organonu baca rukavicu metafizici: »Čovjek kao sluga i tumač prirode može samo onoliko da izvrši i da razumije koliko mu dopuštaju njegova zapažanja prirodnoga poretka; niti on više zna, niti može više da čini«. Prethodnici Sokratovi bili su u ovom pogledu dosljedniji nego njegovi naslednici; naročito je Demokrit prije imao nos za činjenice nego li pogled za nebo. Nije nikakvo čudo što je filozofija od Aristotelovih dana tako malo napredovala; ona se služila samo Aristotelovim metodama. »Htjeti prevazići Aristotela pomoću Aristotelove rasvjete znači misliti da pozajmljena svjetlost može da pojača prvobitnu svjetlost od koje vuče porijeklo.« Poslije dvijehiljadegodišnjeg klopotanja logičkoga mlina što ga je izmislio Aristotelo, filozofija je duboko pala, te niko ne može da je poštuje. Sve te srednjovjekovne teorije, učenja i disputacije moraju se odbaciti i zaboraviti; da bi se obnovila, filozofija mora iznova da počne čistim listom i očišćenim razumom.
Prvi korak za to jeste »čišćenje razuma«. Kao mala djeca, koja ne znaju za izume i apstrakcije, mi se moramo oprati od predrasuda i prethodnih shvatanja. Moramo uništiti idole duha. Idol, u Bekonovu smislu (u čemu se možda ogleda protestantsko odbacivanje poštovanja slika) jeste slika koja se uzima za stvarnost, misao koja se uzima za stvar. Zablude pripadaju ovom poglavlju, i prvi zadatak logike jeste otkrivanje i uklanjanje izvora tih zabluda. Bekon prelazi dalje na opravdano znamenitu analizu lažnih zaključaka: »niko nije (kaže Kondijak) uzroke ljudskih zabluda bolje poznavao nego Bekon.«
Ove zablude su, prvo, idoli plemena, — prirodne iluzije ljudske prirode uopšte. »Jer pogrešno je uvjerenje da su čula čovjekova mjerilo stvari (Protagora je rekao: čovjek je mjerilo svih stvari); naprotiv, sva opažanja, kako čula tako i duha, izvještavaju nas o čovjeku, a ne o svijetu; i ljudski duh liči na ona neravna ogledala koja svoje osobitosti prenose na različne strane stvari... i ove grde i razobličuju.« Naše misli prije otslikavaju nas same nego li svoje sopstvene predmete. Na primer, »ljudski razum, na osnovu svoje posebne prirode, lako pretpostavlja veći stepen poretka i pravilnosti u stvarima nego što ga stvarno nalazimo...
Otuda uobražavanje da se sva nebeska tijela kreću u savršenim krugovima.« I opet »čim je jednom ma koji bilo stav utvrđen (na osnovu opšteg priznanja ili zajedničkog vjerovanja, ili i radi zadovoljstva što ga obećava), razum ljudski primorava sve ostalo da daje nove razloge i ojačanja za taj stav; šta više, ako postoje dovoljni i jaki protivrazlozi, on ih previđa, ili ih odbacuje, ili ih se riješava radije kakvim ograničenjem pomoću nasilnih i nepravednih prethodnih shvatanja, nego što bi žrtvovao važnost svojih prvih zaključaka.
Kada su jednom čovjeku u nekakvu hramu pokazivali zavjetne ploče ljudi što su izbjegli opasnostima brodoloma, pa ga potom pitali da li je spreman da prizna moć bogova, odgovori on pravilno: »Ama, gdje su ploče onih što su i pored svojih zavjeta stradali?« Sve vrste praznovjerica jesu slične, radilo se tu o astrologiji, tumačenju snova, o znamenjima, o proricanju, ili o čemu sličnom; u svemu tome obmanuti vjernici opažaju događaje koji su se zbili, a zanemaruju i ne obraćaju pažnju na promašaje, čak ako su ovi daleko mnogobrojniji.«
»Tek pošto odgovori na jedno pitanje prema svojoj volji, obraća se čovjek eksperimentu; i savijajući gakao što se njemu svidi, vodi ga sa sobom u pobjednoj povorci kao kakvog zarobljenika.« Ukratko, »ljudski razum nikako nije čista svjetlost, nego dobija boju od volje i od afekata, iz kojih nastaju nauke što mogu da se nazovu naukama kako se želi... Jer čovjek je spremniji da vjeruje u ono što bi se radije želilo da je istina. Zar stvar ne stoji tako?
Ovdje Bekon daje zlatan savjet. »Uopšte, svaki ispitivač prirode trebalo bi da postavi sebi kao pravilo da sve ono što njegov duh sa naročitim zadovoljavanjem osvaja i zauzima — dočekuje s nepoverenjem; i da pri obrađivanju takvih pitanja primenjuje osobitu brižljivost da razum održi miran i vedar.« Razumu ne treba dopuštati nikakvih skokova i nikakav let od pojedinosti do udaljenih aksioma najviše opštosti...; on se ne smije snabdijevati krilima, nego ga prije treba tegovima sprečavati u skakanju i letenju. Imaginacija može da postane najveći neprijatelj razumu, a trebalo bi da mu bude samo potsticaj i sredstvo za ogled.
Drugu klasu zabluda zove Bekon idolima pećine: to su zablude koje su svojstvene pojedinom čovjeku. »Jer svaki čovjek... ima svoju sopstvenu pećinu, koja lomi i prebojava svjetlost prirode«; to je njegov karakter kako je formiran prirodom i vaspitanjem, i njegovim tjelesnim i duhovnim načinom ili sklopom. Neki duhovi, na primer, po svojoj konstituciji nastrojeni su analitički, i oni svuda opažaju razlike; drugi su nastrojeni sintetički, i oni opažaju sličnosti; tako na jednoj strani stoje naučnici i slikari, na drugoj pjesnici i filozofi. »Jedne dispozicije pokazuju se u bezgraničnom divljenju starim stvarima, a druge opet u primanju novih stvari; samo malo njih mogu da se održavaju u pravoj sredini, i oni ne ruše ono što je starina pravilno izgradila, i ne preziru donesene novine modernih vremena.« Istina ne poznaje stranaka.
Treće su idoli trga, koji nastaju iz uzajamnoga saobraćaja i udruživanja. »Jer ljudi se sporazumevaju posredstvom jezika, a riječi dolaze iz glava ljudskih. Iz riječi koje su loše i neceli-shodno obrazovane izrastaju naročite teškoće za duh.« Filozofi govore o »beskrajnom« u tonu bezbrižnoga tvrđenja kao gramatičar o infinitivima; ali, zna li ko šta je »beskrajno«, ili da li je ono i samo pokušalo da postoji? Filozofi govore i o »prvim bezuzročnim uzrocima« ili o »prvim nepokretanim pokretačima«; ali, zar nisu to opet fraze koje kao smokovo lišće treba da pokriju golo neznanje i možda ukažu na zlu savest onih koji se njima služe? Svaka jasna i časna glava zna da ne može biti nikakvoga uzroka koji bi bio bez uzroka, i nikakvoga nepokretanoga pokretača. Veliko obnovljenje u filozofijii možda bi se prosto sastojalo u tome — da se prestane lagati.
»Napoposljetku, ima idola koji su se ušunjali u ljudski um kroz različne dogme filozofa, a i kroz lažne zakone dokaznoga postupka. Te idole zovem ja idolima pozorišta, jer po mom shvatanju svi priznati sistemi filozofijie samo su pozorišni komadi, koji na nerealan i scenski način pretstavljaju slobodno izmšiljene svijetove... I u komadima ovoga filozofskoga pozorišta može da se posmatra ono isto što se nalazi u pozorištu pujesnika: — da su priče koje su izmšljene za pozornicu kompaktnije, elegantnije i više udešene prema našim željama nego li istinske priče istorije.« Svijet je, kako ga Platon opisuje, samo svijet što ga je Platon izmislio, i taj svijet prije pretstavlja njega samoga nego li istinski svijet.
U saznanju istine nećemo pokazati nikakvih velikih uspjeha dokle god ovi idoli, čak i najbolje među nama, budu zavodili na svakom koraku. Nama su potrebni novi putevi za mišljenje, nova oruđa za razum. »I kao god što goleme oblasti Zapadne Indije ne bi vikad bile otkrivene da čovjek prethodno nije razumevao upotrebu kompasa, tako nije čudnovato ni što otkrivanje i napredak u vještinama nisu pošli dalje dokle god ostaje nepoznata vještina naučnog izumjevanja i otkrivanja.« »I danas, kada su sve oblasti zemaljskoga globusa... otkrivene i sasvim otvorene, odista bi bilo sramota ako bi duhovni globus morao da ostane zatvoren u uske granice starih otkrića.«
Naposljetku, sve nevolje svode se na dogme i dedukcije; mi ne nalazimo novih istina stoga što od nekih poštovanja dostojnih ali sumnjivih stavova stvaramo svoje neprikosnoveno ishodište, i ne pada nam na pamet da same te pretpostavke podvrgnemo ispitivanju opažanjem i eksperimentovanjem. Nu, važi: »Ko počinje s izvjesnostima, završiće u sumnjama; ali, ko se zadovolji sumnjanjem kao ishodštem, završiće u izvjesnostima« (to se, nažalost, ne javlja sasvim neminovno). To je opšti osnovni ton u prvo vrijeme svake moderne filozofijie, to je kao deklaracija njene nezavisnostn; i Dekart bi u ovoj vezi odmah govorio o nužnosti »metodičkoga sumnjanja« kao o preduslovu poštenog mišljenja koji otklanja paučinu.
Bekon prelazi dalje na izvanredno prikazivanje naučnih ispitivačkih metoda. »Preostaje prosto iskustvo; ono, ako se uzima onako kako se javlja, zove se slučaj (»empirisko«), a ako se traži, eksperimenat ... Prava metoda iskustva pali najprije svjetlost (hipoteza), i zatim pomoću svjetlosti pokazuje put (sprema i ograničava eksperimenat); ona polazi od dobro uređenog i svarenog, a ne od oskudnog i zbunjenog iskustva, i izvodi iz njega aksiome, i od usvojenih aksioma prelazi na nove eksperimente.« (Ovo mesto — kao i jedno docnije koje govori o rezultatima uvodnih eksperimenata kao o »prvoj žetvi« za vođenje daljega ispitivanja — pokazuje izrično, mada možda nedovoljno, da je Bekon uvidio nužnost hipoteze, eksperimenta i dedukcije o kojoj neki kritičari tvrde da ju je Bekon sasvim predvidio.) Mi se moramo držati prirode, a ne knjiga, tradicija i autoriteta; mi moramo »udariti prirodu na muke i primorati je da svjedoči« čak i protiv sebe, da se možemo njome služiti za svoje svrhe. Odasvud moramo pribirati gradivo za »prirodnu istoriju« svijeta, na kojoj bi imalo da radi udruženo ispitivanje svih evropskih naučnika. Moramo da imamo i indukciju.
No, indukcija nikako ne znači »golo nabrajanje« svih činjenica; zacijelo, ovo nabrajanje bilo bi beskrajno i besciljno; nikakva množina gradiva uzeta za se ne čini nauku. To bi značilo »hvatati divljač na otvorenom polju«; da svoj plijen uhvatimo, moramo polje suziti i ograditi. Metoda indukcije mora sadržavati tehniku za klasifikaciju činjenica i eliminaciju hipoteza, tako da progresivnim uklanjanjem mogućnih objašnjavanja preostane najzad samo jedno jedino. Možda najpodesnije sredstvo ove tehnike jeste »tabla višeg i manjeg«, koja obuhvata slučajeve gdje dvije osobine ili dva uslova zajednički padaju ili rastu, i na taj način, po svoj prilici, otkriva uzročni odnos između fenomena koji se zajednički menjaju. Tako Bekon pri pitanju: šta je toplota? — traži nekog činioca koji sa rastenjem toplote sam raste i sa opadanjem opada; poslije duge analize on nalazi egzaktnu korelaciju između toplote i kretanja, i njegov zaključak da je toplota jedan oblik kretanja čini jedan od njegovih rijetkih specifičkih priloga prirodnoj nauci.
Ovim stalnim pribiranjem i analizom činjenica dolazimo, kao što Bekon kaže, do oblika ispitivanog fenomena, — do njegove skrivene prirode i do njegovog unutarnjeg bića. Učenje o oblicima kod Bekona uvelike posjeća na učenje o idejama kod Platona, i ono je jedna metafizika nauka. »Kad govorimo o oblicima, ne mislimo ni na što drugo nego na one zakone i regulacije proste djelatnosti koji uređuju i zasnivaju elementarnu prirodu... Otuda oblik toplote ili oblik svjetlosti ne znače ništa drugo nego zakon toplote i zakon svjetlosti.« (U sličnom smislu rekao je docnije Spinoza da je zakon kruga njegova supstancija.) »Jer mada u prirodi nema ničega drugog do individualnih tijela koja po naročitim zakonima proizvode jasne individualne efekte, ipak su u svakoj oblasti znanja baš ti zakoni — njihovo istraživanje, otkrivanje i razvitak — osnova kako teorije tako i prakse.« Teorije i prakse: jer jedna bez druge jeste nekorisna i opasna; znanje koje nije donijelo nikakvih dijela jeste blijeda i beskrvna stvar, nedostojna čovječanstva.
Mi ne težimo za saznanjem oblika stvari radi tih oblika, nego zato što poznavanjem oblika, zakona, možemo da stvari preobličavamo prema obrascu svojih želja. Matematiku izučavamo da možemo računati sa kvantitetima i graditi mostove; psihologiju studiramo da u džungli društva nađemo put. Čim nauka otkrije dovoljno oblika stvari, svijet će biti čist sirov materijal za koju bilo utopiju za čije ostvarivanje treba ljudi da se riješe.
Citati
Znanje je moć 3. Ljudsko znanje i moć poklapaju se u tome, što nepoznavanje uzroka onemogućuje uspjeh. Priroda se naime pobjeđuje samo pokoravajući joj se, a šta je kod razmišljanja uzrok, to je kod djelovanja pravilo.
Frensis bekon, Novi Organon, str. 37.
Nova logika i metoda saznanja 10. Istančanost prirode umnogome nadmašuje istančanost čula i razuma, tako da su ona lijepa razmišljanja, ljudske spekulacije i obrazlaganja nezdrava stvar, ali nema nikoga ko bi to video.
11. Kao što nauke, kakve su sada, nisu ni od kakve koristi za pronalaženje dela, tako je logika kakva je sada, nekorisna za pronalaženje nauke.
12. Logika, koja se upotrebljava, služi više za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda koje se temelje na običnim pojmovima, nego za istraživanje istine; stoga je više štetna nego korisna.
13. Silogizam se ne upotrebljava za principe nauke, a za srednje sudove upotrebljava se uzalud, jer ni izdaleka nije ravan istančanosti prirode; on dakle, sebi potčinjava odobravanje, a ne stvari.
14. Silogizam se sastoji od sudova, sudovi od reči, a reči su znaci pojmova.
Ako su dakle sami pojmovi (ono što je osnova stvari) pobrkani i naprečac izvedeni iz stvari, onda nema nikakve čvrstoće ni u onome, što je na tome sazdano.
I tako je jedina nada u pravoj indukciji. …
19. Dva puta jesu i mogu da budu za istraživanja i pronalaženja istine. Prvi leti od oseta i pojedinačnosti prema najopštijim sudovima, pa na osnovu tih principa i njihove nepokolebljive istinitosti sudi i pronalazi srednje sudove; taj je put sada uobičajen. Drugi izvlači sudove iz oseta i pojedinačnosti, uzdižući se neprekidno i postepeno, tako da naposletku dolazi do najopštijih sudova. To je pravi, ali još neoprobani put.
Frensis Bekon, Novi organon, str. 39,40,41.
Idoli 38. Idoli i lažni pojmovi, koji su već zaokupili ljudski razum, pa se u njemu čvrsto ukorenjuju, ne samo da tako obuzimaju ljudski duh, da se istini teško otvara pristup, nego se oni, ako je pristup i bio dan i dopušten, vraćaju i smetaju kod samoga obnavljanja nauke, ako se ljudi unapred ne opomenu da se protiv njih, koliko je moguće, zaštite.
39. Četiri su vrste idola, koji zaokupljaju duh ljudski. Njima smo, radi jasnoće, nadenuli imena nazivajući prvu vrstu idolima plemena, drugu idolima pećine, treću idolima trga i četvrtu idolima pozorišta.
41. Idoli plemena imaju svoj temelj u samoj ljudskoj prirodi i u samome plemenu ili rodu ljudskome. Pogrešno se, naime, tvrdi, da je čovečje čulo merilo stvari; nego, naprotiv, sve percepcije kako čula, tako i uma zbivaju se primereno čovjeku, a ne univerzumu. Ljudski je razum poput neravnog ogledala za zrake stvari, koje svoju prirodu meša s prirodom stvari, pa ih iskrivljuje i prlja.
42. Idoli pećine su idoli pojedinog čovjeka. Svako naime, pored zabluda ljudske prirode uopšte, ima posebnu pećinu ili rupu koja lomi i kvari svetlo prirode, bilo zbog svačije posebne i pojedinačne naravi, ili zbog vaspitanja i opštenja sa drugima, bilo zbog čitanja knjiga ili autoriteta onih koje neko ceni ili im se divi, ili zbog različitosti utisaka koji se javljaju u pristrasnoj duši s predrasudama ili u mirnoj i ravnodušnoj duši ili tome slično, tako da je zaista ljudski duh, kako je on disponiran kod pojedinih ljudi, nešto različito, potpuno smućeno i, tako reći, slučajno. Stoga dobro veli Heraklit: Ljudi traže znanje u manjim svetovima, a ne u višem ili zajedničkom.
43. Ima takođe idola, kao što su oni iz međusobnog saobraćanja i zajednice ljudskog roda, koje zbog trgovine i udruživanja ljudi nazivamo idolima trga. Ljudi se naime druže uz pomoć govora ali se reči određuju prema narodnom shvatanju. I tako to loše i nezgodno određivanje reči na čudan način stešnjava razum. Ni definicije i tumačenja, kojima učeni ljudi katkad imaju običaj da se štite i brane od toga, nikako ne ispravljaju stvar. Naprotiv, reči očigledno vrše nasilje nad razumom i sve brkaju, pa dovode ljude do praznih i bezbrojnih protivrečnosti i izmišljotina.
44. Ima konačno idola, koji su ušli u ljudske duše iz različitih filozofskih dogmi, a takođe i iz naopakih zakona dokazivanja. Njih nazivamo idolima pozorišta, jer držimo, da ima isto toliko proizvedenih i prikazanih drama, koje su stvorile izmišljene scenske svetove, koliko i prihvaćenih ili izmišljenih filozofija.
Frensis Bekon, Novi Organon, str. 45-48.
ZAKLJUČAK
Bekonova filozofija dobro opisuje scenu na kojoj će se odigravati moderna filozofija. Ona uzima kao svoj zadatak da upozna prirodu razuma. Čovjek se sada tumači prvenstveno preko te svoje osobine da ima razum, što znači da predstavlja biće koje je sposobno da otkriva istinu, daje i sluša razloge za tvrdnje o svetu i tako formira svoje mišljenje. Iako jednako raspodeljen svim ljudima, kako će kasnije reći Dekart, razum nije instrument koji uvek dovodi do ispravnih zaključaka. Zbog toga ga je potrebno bolje upoznati i pokušati da se on poboljša i usavrši. To nas dovodi do pitanja metode, odnosno do pitanja o pravilima za dobro služenje razumom.
Francis Bekon je također , jedini filozof koji je uspio da bilo kako doradi Aristotelovu logiku i način mišljenja u historiji filozofske misli. Zbog toga , Francis Bekon je veoma važan predstavnik filozofske misli svoga vremena koja je odista ostavila velikog traga sve do danas.
Literatura
1. INTERNET
www.wikipedia.org
www.znanje.org
www.filozofija.info
Fransis Bekon (engl. Francis Bacon) je rođen (22. januara 1561. u Londonu a umro je 9. aprila 1626. takođe u Londonu. Bio je engleski filozof, državnik i esejista. Bekon se smatra pretečom empirizma.
Počeo je karijeru kao pravnik, ali je postao poznat kao zagovornik i branitelj naučne revolucije u oblasti filozofije. Njegovi radovi definišu i popularizuju induktivnu metodologiju za naučna istraživanja, kasnije poznatu pod imenom Bekonov metod. Indukcija je metod reprezentacije saznanja preko Prirode, eksperimentima, observacijama i testiranjem hipoteza. U njegovo vrijeme, takve metode su bile vezane za trendove hermetizma i alhemije.
F. Bacon živi u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, razvoja industrije i trgovine. Suvremenik je W. Shakespearea i kraljice Elizabete. Za Jamesa I. popeo se čak do položaja lorda kancelara.
Jedan od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije. U dijelu »Novi organon znanosti« ukratko je izložio osnovne principe svoje filozofije. Postavio je princip eksperimenta koji najviši princip svakog znanstvenog istraživanja.Prema njegovim načelima osnovano je 1662. u Engleskoj »Učeno društvo«.
Biografija
Fransis Bekon je rođen 22. januara1561. kao najmlađi od petoro sinova u Kući Jork u Londonu, u kući svog oca, Nikolasa Bekona, koji je bio čuvar velikoga pečata u prvih dvadeset godina vladavine Kraljice Elizabete. Bekonova majka bila je lejdiAna Kuk, rođaka sera Viljema Sesila, lorda Berli, koji je bio kraljevski rizničar i jedan od najmoćnijih ljudi u Engleskoj. Njen otac bio je glavni učitelj kralja Edvarda VI; ona sama je bila lingvista i teolog, i bez ikakve teškoće se dopisivala s vladikama na grčkom jeziku. Ona je sama podučavala svoga sina. Ali, stvarna majka veličine Bekonove bila je Elizabeta I. Engleska, najveći vek najmoćnijeg modernog naroda. Otkriće Amerike «Skrenulo je trgovinu sa Sredozemnog mora na Atlantski okean, i atlantske zemlje — Španiju, Francusku, Holandiju i Englesku — dovelo je do one trgovačke i finansijske nadmoćnosti koju je uživala Italija kad je polovina Evrope odabrala njene luke za uvozna mesta istočne trgovine. Engleska literatura procvala je u Spenserovim pesmama i Sidnijevoj prozi; na engleskoj pozornici prikazivane su drame koje su pisali Šekspir, Kristof Marlo, Ben Džonson i stotina drugih velikih pesnika. U takvoj zemlji i u takvom vremenu morao je da se razvije svako ko je u sebi nosio i neznatne sposobnosti.
Kad je Bekon navršio trinaest godina, poslali su ga zajedno sa njegovim starijim bratom Antonijem Bekonom u Koledž Sv. Trojice u Kembridž. Tu je proboravio tri godine kao marljiv student. Koledž je ostavio s jakom antipatijom prema njegovim udžbenicima i metodama, s utvrđenim neprijateljstvom prema kultu Aristotela, i riješio je da filozofiju svrati na plodniji put, i da je iz sholastičkog raspravljanja okrene na osvetljavanje- i umnožavanje ljudskih dobara. Mada je još bio šesnaestogodišnji mladić, ponuđen mu je položaj u pratnji engleskoga ambasadora u Francuskoj; i posle brižljivog ispitivanja svih za i protiv, on ga je prihvatio. U uvodu u Tumačenje prirode, govori on o toj sudbinski teškoj odluci koja ga je od filozofije odvela u politiku. To je mjesto koje se ne može mimoići:
» Ali, moje poreklo, moje vaspitanje i obrazovanje nisu me upućivali na filozofiju nego na politiku; ja sam od djetinjstva bio, tako reći, natopljen politikom. I kao što se to često dešava mladim ljudima, moj duh su ponekad potresala tuđa mišljenja. Verovao sam i da moja dužnost prema otadžbini ima na me specijalna prava kojih ne bi imala u drugim životnim dužnostima. Naposljetku, s obzirom na moje planove, u meni se razvila nada da bih za svoje radove mogao da dobijem pouzdanu pomoć i potporu ako bih obavljao kakvu visoku službu u državi. Na osnovu ovih motiva okrenuo sam se politici.«
Ser Nikolas Bekon iznenada umire 1579. godine. On je imao namjeru za Franju snabde kakvim imanjem; ali, smrt poremeti njegove planove, i mladi diplomat, pozvan brzo natrag u London, osta tu bez oca i bez sredstava. On se bio navikao na raskošan život svoga vremena, i teško mu je bilo što mora da se prilagodi jednostavnom životu. Bio je primoran da se oda pravnim poslovima, i stao se obraćati svojoj uticajnoj rodbini mnogobrojnim molbama da mu osigura kakav državni položaj koji bi ga oslobodio ekonomskih briga. Njegova ponizna i skoro servilna pisma, pored sve dopadljivosti i snage svoga stila, i pored očevidne obdarenosti njihova autora, imala su malo uspeha. Možda je Berli otkazivao traženu potporu baš stoga što Bekon nije potcenjivao svoje sposobnosti.
Neki razočarani tužilac optužio ga je 1621. godine da je odbio njegovu tužbu, jer je primio mito. Kad je doznao da svi njegovi neprijatelji gromko traže njegovo otpuštanje, posla on kralju »ispovjest i smerno pokorenje«. Kralj popusti pritisku trenutno pobjedonosnoga Parlamenta, pred kojim ga je Bekon prečesto bio branio, i dade ga zatvoriti u Tauer. Ali, poslije dva dana bio je Bekon oslobođen; i veliku novčanu kaznu koju je po naređenju imao da plati kralj mu je oprostio. Njegov ponos nije bio sasvim slomljen. »Ja sam bio najpravedniji sudija u Engleskoj poslednjih pedeset godina (rekao je on), ali taj sud bio je najpravedniji što ga je Parlamenat izrekao u poslednjih dvije stotine godina«.
Posljednjih pet godina života proveo je u povučenosti i u tišini svoga doma, mučeći se u neobičnom siromaštvu, a tješeći se stvaralačkim radom u filozofiji. U tih pet godina napisao je svoje najveće latinsko delo, De augmentis scientiarum, publikovao je prošireno izdanje Ogleda, jedan fragmenat s natpisom Sylva sylvarum, i Istoriju Henrija VII. On se kajao što se ranije nije odrekao politike i cijelo svoje vrijeme posvetio književnosti i nauci. Sve do njegovog posljednjeg trenutka zanimali su ga radovi, i on je umro, tako reći, na bojištu. U svom ogledu O smrti izrekao je želju »da umre usred revnosnog teženja, kao neko iz čijih rana teče topla krv, ali koji u tom času povredu jedva oseća«. Kao Cezaru, ta želja se i njemu ispunila. Umro je aprila, 1626., u šezdeset i šestoj godini.
NAUČNI RAD
Bekon je primjetio da je potrebna Obnova nauke na sasvim novim osnovama. Prvo treba promeniti njen cilj. Dok je ranije nauka prvenstveno služila obrazovanju ličnosti, sada njen cilj treba da bude uvećanje čovjekove moći nad prirodom i dolaženje do otkrića koja će unaprediti svakodnevni život. Bekon to kaže kroz kratku izreku: "Znanje je moć". Pomoću znanja čovjek treba da postane gospodar prirode, koji će njene zakone okrenuti u vlastitu korist.
Da bi dobili takvo korisno znanje moramo promjeniti i metod nauke, dati joj nova "oruđa" za rad ili "Novi organon", kako se zvala jedna Bekonova knjiga. Ranije su metafizička razmatranja prevashodno koristila metod dedukcije - izvođenja iz pretpostavljenih prvih principa stvarnosti. Ali, Bekon je smatrao da naš duh nije najprije ispunjen idejama koje nam istinito predstavljaju stvarnost, nego radije idolima, zabludama kojima nekritički verujemo.
Zbog toga dedukcija neće biti najbolja metoda nauke, jer će izvođenje iz pogrešnih principa dovesti do pogrešnih zaključaka. Naš razum i njegova tumačenja prirode treba moći korigovati, a to možemo postići novom metodom indukcije, koja predstavlja postupno izvođenje teorija iz posmatranja i eksperimenata.
S druge strane, sklonost da se nekritički pridržavamo već naučenih istina, ili da verujemo pojmovima koje spontano i najčešće stvaramo, objašnjava i otpor na koji nailaze nove ideje i sporost u dolaženju do novih otkrića. Bekon naziva ove pojmove "Idoli", zato jer mu smisao koju ta reč ima u Bibliji omogućava da ukaže da su te predrasude nešto pogrešno, čega se treba osloboditi.
Novi Organon
»Bekonov najveći rad (kaže njegov najoštriji kritičar) jeste prva knjiga dela Novi organon. Još niko nikad nije više života unio u logiku, praveći od indukcije epsku pustolovinu i osvojenje. Ako logika mora da se studira, onda to treba da se počne ovom knjigom. »Ovaj dio ljudske filozofije koji se odnosi na logiku nesnosan je za ukus mnogih, jer im se čini da nije ništa drugo do mreža i zamka teškog cedidlačenja... A ako bismo ocenjivali stvari prema njihovoj pravoj vrednosti, onda bismo racionalne nauke uzeli kao ključ za sve druge.«
Filozofija je tako dugo vremena bila neplodna stoga što joj je bila potrebna nova metoda da bude oplođena. Glavna mana grčkih filozofa bila je u tome što su suviše vremena trošili na teorije, a premalo na zapažanje. A mišljenje treba da bude pomoćno sredstvo zapažanja, a ne njegova naknada. Prvi aforizam u Novom organonu baca rukavicu metafizici: »Čovjek kao sluga i tumač prirode može samo onoliko da izvrši i da razumije koliko mu dopuštaju njegova zapažanja prirodnoga poretka; niti on više zna, niti može više da čini«. Prethodnici Sokratovi bili su u ovom pogledu dosljedniji nego njegovi naslednici; naročito je Demokrit prije imao nos za činjenice nego li pogled za nebo. Nije nikakvo čudo što je filozofija od Aristotelovih dana tako malo napredovala; ona se služila samo Aristotelovim metodama. »Htjeti prevazići Aristotela pomoću Aristotelove rasvjete znači misliti da pozajmljena svjetlost može da pojača prvobitnu svjetlost od koje vuče porijeklo.« Poslije dvijehiljadegodišnjeg klopotanja logičkoga mlina što ga je izmislio Aristotelo, filozofija je duboko pala, te niko ne može da je poštuje. Sve te srednjovjekovne teorije, učenja i disputacije moraju se odbaciti i zaboraviti; da bi se obnovila, filozofija mora iznova da počne čistim listom i očišćenim razumom.
Prvi korak za to jeste »čišćenje razuma«. Kao mala djeca, koja ne znaju za izume i apstrakcije, mi se moramo oprati od predrasuda i prethodnih shvatanja. Moramo uništiti idole duha. Idol, u Bekonovu smislu (u čemu se možda ogleda protestantsko odbacivanje poštovanja slika) jeste slika koja se uzima za stvarnost, misao koja se uzima za stvar. Zablude pripadaju ovom poglavlju, i prvi zadatak logike jeste otkrivanje i uklanjanje izvora tih zabluda. Bekon prelazi dalje na opravdano znamenitu analizu lažnih zaključaka: »niko nije (kaže Kondijak) uzroke ljudskih zabluda bolje poznavao nego Bekon.«
Ove zablude su, prvo, idoli plemena, — prirodne iluzije ljudske prirode uopšte. »Jer pogrešno je uvjerenje da su čula čovjekova mjerilo stvari (Protagora je rekao: čovjek je mjerilo svih stvari); naprotiv, sva opažanja, kako čula tako i duha, izvještavaju nas o čovjeku, a ne o svijetu; i ljudski duh liči na ona neravna ogledala koja svoje osobitosti prenose na različne strane stvari... i ove grde i razobličuju.« Naše misli prije otslikavaju nas same nego li svoje sopstvene predmete. Na primer, »ljudski razum, na osnovu svoje posebne prirode, lako pretpostavlja veći stepen poretka i pravilnosti u stvarima nego što ga stvarno nalazimo...
Otuda uobražavanje da se sva nebeska tijela kreću u savršenim krugovima.« I opet »čim je jednom ma koji bilo stav utvrđen (na osnovu opšteg priznanja ili zajedničkog vjerovanja, ili i radi zadovoljstva što ga obećava), razum ljudski primorava sve ostalo da daje nove razloge i ojačanja za taj stav; šta više, ako postoje dovoljni i jaki protivrazlozi, on ih previđa, ili ih odbacuje, ili ih se riješava radije kakvim ograničenjem pomoću nasilnih i nepravednih prethodnih shvatanja, nego što bi žrtvovao važnost svojih prvih zaključaka.
Kada su jednom čovjeku u nekakvu hramu pokazivali zavjetne ploče ljudi što su izbjegli opasnostima brodoloma, pa ga potom pitali da li je spreman da prizna moć bogova, odgovori on pravilno: »Ama, gdje su ploče onih što su i pored svojih zavjeta stradali?« Sve vrste praznovjerica jesu slične, radilo se tu o astrologiji, tumačenju snova, o znamenjima, o proricanju, ili o čemu sličnom; u svemu tome obmanuti vjernici opažaju događaje koji su se zbili, a zanemaruju i ne obraćaju pažnju na promašaje, čak ako su ovi daleko mnogobrojniji.«
»Tek pošto odgovori na jedno pitanje prema svojoj volji, obraća se čovjek eksperimentu; i savijajući gakao što se njemu svidi, vodi ga sa sobom u pobjednoj povorci kao kakvog zarobljenika.« Ukratko, »ljudski razum nikako nije čista svjetlost, nego dobija boju od volje i od afekata, iz kojih nastaju nauke što mogu da se nazovu naukama kako se želi... Jer čovjek je spremniji da vjeruje u ono što bi se radije želilo da je istina. Zar stvar ne stoji tako?
Ovdje Bekon daje zlatan savjet. »Uopšte, svaki ispitivač prirode trebalo bi da postavi sebi kao pravilo da sve ono što njegov duh sa naročitim zadovoljavanjem osvaja i zauzima — dočekuje s nepoverenjem; i da pri obrađivanju takvih pitanja primenjuje osobitu brižljivost da razum održi miran i vedar.« Razumu ne treba dopuštati nikakvih skokova i nikakav let od pojedinosti do udaljenih aksioma najviše opštosti...; on se ne smije snabdijevati krilima, nego ga prije treba tegovima sprečavati u skakanju i letenju. Imaginacija može da postane najveći neprijatelj razumu, a trebalo bi da mu bude samo potsticaj i sredstvo za ogled.
Drugu klasu zabluda zove Bekon idolima pećine: to su zablude koje su svojstvene pojedinom čovjeku. »Jer svaki čovjek... ima svoju sopstvenu pećinu, koja lomi i prebojava svjetlost prirode«; to je njegov karakter kako je formiran prirodom i vaspitanjem, i njegovim tjelesnim i duhovnim načinom ili sklopom. Neki duhovi, na primer, po svojoj konstituciji nastrojeni su analitički, i oni svuda opažaju razlike; drugi su nastrojeni sintetički, i oni opažaju sličnosti; tako na jednoj strani stoje naučnici i slikari, na drugoj pjesnici i filozofi. »Jedne dispozicije pokazuju se u bezgraničnom divljenju starim stvarima, a druge opet u primanju novih stvari; samo malo njih mogu da se održavaju u pravoj sredini, i oni ne ruše ono što je starina pravilno izgradila, i ne preziru donesene novine modernih vremena.« Istina ne poznaje stranaka.
Treće su idoli trga, koji nastaju iz uzajamnoga saobraćaja i udruživanja. »Jer ljudi se sporazumevaju posredstvom jezika, a riječi dolaze iz glava ljudskih. Iz riječi koje su loše i neceli-shodno obrazovane izrastaju naročite teškoće za duh.« Filozofi govore o »beskrajnom« u tonu bezbrižnoga tvrđenja kao gramatičar o infinitivima; ali, zna li ko šta je »beskrajno«, ili da li je ono i samo pokušalo da postoji? Filozofi govore i o »prvim bezuzročnim uzrocima« ili o »prvim nepokretanim pokretačima«; ali, zar nisu to opet fraze koje kao smokovo lišće treba da pokriju golo neznanje i možda ukažu na zlu savest onih koji se njima služe? Svaka jasna i časna glava zna da ne može biti nikakvoga uzroka koji bi bio bez uzroka, i nikakvoga nepokretanoga pokretača. Veliko obnovljenje u filozofijii možda bi se prosto sastojalo u tome — da se prestane lagati.
»Napoposljetku, ima idola koji su se ušunjali u ljudski um kroz različne dogme filozofa, a i kroz lažne zakone dokaznoga postupka. Te idole zovem ja idolima pozorišta, jer po mom shvatanju svi priznati sistemi filozofijie samo su pozorišni komadi, koji na nerealan i scenski način pretstavljaju slobodno izmšiljene svijetove... I u komadima ovoga filozofskoga pozorišta može da se posmatra ono isto što se nalazi u pozorištu pujesnika: — da su priče koje su izmšljene za pozornicu kompaktnije, elegantnije i više udešene prema našim željama nego li istinske priče istorije.« Svijet je, kako ga Platon opisuje, samo svijet što ga je Platon izmislio, i taj svijet prije pretstavlja njega samoga nego li istinski svijet.
U saznanju istine nećemo pokazati nikakvih velikih uspjeha dokle god ovi idoli, čak i najbolje među nama, budu zavodili na svakom koraku. Nama su potrebni novi putevi za mišljenje, nova oruđa za razum. »I kao god što goleme oblasti Zapadne Indije ne bi vikad bile otkrivene da čovjek prethodno nije razumevao upotrebu kompasa, tako nije čudnovato ni što otkrivanje i napredak u vještinama nisu pošli dalje dokle god ostaje nepoznata vještina naučnog izumjevanja i otkrivanja.« »I danas, kada su sve oblasti zemaljskoga globusa... otkrivene i sasvim otvorene, odista bi bilo sramota ako bi duhovni globus morao da ostane zatvoren u uske granice starih otkrića.«
Naposljetku, sve nevolje svode se na dogme i dedukcije; mi ne nalazimo novih istina stoga što od nekih poštovanja dostojnih ali sumnjivih stavova stvaramo svoje neprikosnoveno ishodište, i ne pada nam na pamet da same te pretpostavke podvrgnemo ispitivanju opažanjem i eksperimentovanjem. Nu, važi: »Ko počinje s izvjesnostima, završiće u sumnjama; ali, ko se zadovolji sumnjanjem kao ishodštem, završiće u izvjesnostima« (to se, nažalost, ne javlja sasvim neminovno). To je opšti osnovni ton u prvo vrijeme svake moderne filozofijie, to je kao deklaracija njene nezavisnostn; i Dekart bi u ovoj vezi odmah govorio o nužnosti »metodičkoga sumnjanja« kao o preduslovu poštenog mišljenja koji otklanja paučinu.
Bekon prelazi dalje na izvanredno prikazivanje naučnih ispitivačkih metoda. »Preostaje prosto iskustvo; ono, ako se uzima onako kako se javlja, zove se slučaj (»empirisko«), a ako se traži, eksperimenat ... Prava metoda iskustva pali najprije svjetlost (hipoteza), i zatim pomoću svjetlosti pokazuje put (sprema i ograničava eksperimenat); ona polazi od dobro uređenog i svarenog, a ne od oskudnog i zbunjenog iskustva, i izvodi iz njega aksiome, i od usvojenih aksioma prelazi na nove eksperimente.« (Ovo mesto — kao i jedno docnije koje govori o rezultatima uvodnih eksperimenata kao o »prvoj žetvi« za vođenje daljega ispitivanja — pokazuje izrično, mada možda nedovoljno, da je Bekon uvidio nužnost hipoteze, eksperimenta i dedukcije o kojoj neki kritičari tvrde da ju je Bekon sasvim predvidio.) Mi se moramo držati prirode, a ne knjiga, tradicija i autoriteta; mi moramo »udariti prirodu na muke i primorati je da svjedoči« čak i protiv sebe, da se možemo njome služiti za svoje svrhe. Odasvud moramo pribirati gradivo za »prirodnu istoriju« svijeta, na kojoj bi imalo da radi udruženo ispitivanje svih evropskih naučnika. Moramo da imamo i indukciju.
No, indukcija nikako ne znači »golo nabrajanje« svih činjenica; zacijelo, ovo nabrajanje bilo bi beskrajno i besciljno; nikakva množina gradiva uzeta za se ne čini nauku. To bi značilo »hvatati divljač na otvorenom polju«; da svoj plijen uhvatimo, moramo polje suziti i ograditi. Metoda indukcije mora sadržavati tehniku za klasifikaciju činjenica i eliminaciju hipoteza, tako da progresivnim uklanjanjem mogućnih objašnjavanja preostane najzad samo jedno jedino. Možda najpodesnije sredstvo ove tehnike jeste »tabla višeg i manjeg«, koja obuhvata slučajeve gdje dvije osobine ili dva uslova zajednički padaju ili rastu, i na taj način, po svoj prilici, otkriva uzročni odnos između fenomena koji se zajednički menjaju. Tako Bekon pri pitanju: šta je toplota? — traži nekog činioca koji sa rastenjem toplote sam raste i sa opadanjem opada; poslije duge analize on nalazi egzaktnu korelaciju između toplote i kretanja, i njegov zaključak da je toplota jedan oblik kretanja čini jedan od njegovih rijetkih specifičkih priloga prirodnoj nauci.
Ovim stalnim pribiranjem i analizom činjenica dolazimo, kao što Bekon kaže, do oblika ispitivanog fenomena, — do njegove skrivene prirode i do njegovog unutarnjeg bića. Učenje o oblicima kod Bekona uvelike posjeća na učenje o idejama kod Platona, i ono je jedna metafizika nauka. »Kad govorimo o oblicima, ne mislimo ni na što drugo nego na one zakone i regulacije proste djelatnosti koji uređuju i zasnivaju elementarnu prirodu... Otuda oblik toplote ili oblik svjetlosti ne znače ništa drugo nego zakon toplote i zakon svjetlosti.« (U sličnom smislu rekao je docnije Spinoza da je zakon kruga njegova supstancija.) »Jer mada u prirodi nema ničega drugog do individualnih tijela koja po naročitim zakonima proizvode jasne individualne efekte, ipak su u svakoj oblasti znanja baš ti zakoni — njihovo istraživanje, otkrivanje i razvitak — osnova kako teorije tako i prakse.« Teorije i prakse: jer jedna bez druge jeste nekorisna i opasna; znanje koje nije donijelo nikakvih dijela jeste blijeda i beskrvna stvar, nedostojna čovječanstva.
Mi ne težimo za saznanjem oblika stvari radi tih oblika, nego zato što poznavanjem oblika, zakona, možemo da stvari preobličavamo prema obrascu svojih želja. Matematiku izučavamo da možemo računati sa kvantitetima i graditi mostove; psihologiju studiramo da u džungli društva nađemo put. Čim nauka otkrije dovoljno oblika stvari, svijet će biti čist sirov materijal za koju bilo utopiju za čije ostvarivanje treba ljudi da se riješe.
Citati
Znanje je moć 3. Ljudsko znanje i moć poklapaju se u tome, što nepoznavanje uzroka onemogućuje uspjeh. Priroda se naime pobjeđuje samo pokoravajući joj se, a šta je kod razmišljanja uzrok, to je kod djelovanja pravilo.
Frensis bekon, Novi Organon, str. 37.
Nova logika i metoda saznanja 10. Istančanost prirode umnogome nadmašuje istančanost čula i razuma, tako da su ona lijepa razmišljanja, ljudske spekulacije i obrazlaganja nezdrava stvar, ali nema nikoga ko bi to video.
11. Kao što nauke, kakve su sada, nisu ni od kakve koristi za pronalaženje dela, tako je logika kakva je sada, nekorisna za pronalaženje nauke.
12. Logika, koja se upotrebljava, služi više za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda koje se temelje na običnim pojmovima, nego za istraživanje istine; stoga je više štetna nego korisna.
13. Silogizam se ne upotrebljava za principe nauke, a za srednje sudove upotrebljava se uzalud, jer ni izdaleka nije ravan istančanosti prirode; on dakle, sebi potčinjava odobravanje, a ne stvari.
14. Silogizam se sastoji od sudova, sudovi od reči, a reči su znaci pojmova.
Ako su dakle sami pojmovi (ono što je osnova stvari) pobrkani i naprečac izvedeni iz stvari, onda nema nikakve čvrstoće ni u onome, što je na tome sazdano.
I tako je jedina nada u pravoj indukciji. …
19. Dva puta jesu i mogu da budu za istraživanja i pronalaženja istine. Prvi leti od oseta i pojedinačnosti prema najopštijim sudovima, pa na osnovu tih principa i njihove nepokolebljive istinitosti sudi i pronalazi srednje sudove; taj je put sada uobičajen. Drugi izvlači sudove iz oseta i pojedinačnosti, uzdižući se neprekidno i postepeno, tako da naposletku dolazi do najopštijih sudova. To je pravi, ali još neoprobani put.
Frensis Bekon, Novi organon, str. 39,40,41.
Idoli 38. Idoli i lažni pojmovi, koji su već zaokupili ljudski razum, pa se u njemu čvrsto ukorenjuju, ne samo da tako obuzimaju ljudski duh, da se istini teško otvara pristup, nego se oni, ako je pristup i bio dan i dopušten, vraćaju i smetaju kod samoga obnavljanja nauke, ako se ljudi unapred ne opomenu da se protiv njih, koliko je moguće, zaštite.
39. Četiri su vrste idola, koji zaokupljaju duh ljudski. Njima smo, radi jasnoće, nadenuli imena nazivajući prvu vrstu idolima plemena, drugu idolima pećine, treću idolima trga i četvrtu idolima pozorišta.
41. Idoli plemena imaju svoj temelj u samoj ljudskoj prirodi i u samome plemenu ili rodu ljudskome. Pogrešno se, naime, tvrdi, da je čovečje čulo merilo stvari; nego, naprotiv, sve percepcije kako čula, tako i uma zbivaju se primereno čovjeku, a ne univerzumu. Ljudski je razum poput neravnog ogledala za zrake stvari, koje svoju prirodu meša s prirodom stvari, pa ih iskrivljuje i prlja.
42. Idoli pećine su idoli pojedinog čovjeka. Svako naime, pored zabluda ljudske prirode uopšte, ima posebnu pećinu ili rupu koja lomi i kvari svetlo prirode, bilo zbog svačije posebne i pojedinačne naravi, ili zbog vaspitanja i opštenja sa drugima, bilo zbog čitanja knjiga ili autoriteta onih koje neko ceni ili im se divi, ili zbog različitosti utisaka koji se javljaju u pristrasnoj duši s predrasudama ili u mirnoj i ravnodušnoj duši ili tome slično, tako da je zaista ljudski duh, kako je on disponiran kod pojedinih ljudi, nešto različito, potpuno smućeno i, tako reći, slučajno. Stoga dobro veli Heraklit: Ljudi traže znanje u manjim svetovima, a ne u višem ili zajedničkom.
43. Ima takođe idola, kao što su oni iz međusobnog saobraćanja i zajednice ljudskog roda, koje zbog trgovine i udruživanja ljudi nazivamo idolima trga. Ljudi se naime druže uz pomoć govora ali se reči određuju prema narodnom shvatanju. I tako to loše i nezgodno određivanje reči na čudan način stešnjava razum. Ni definicije i tumačenja, kojima učeni ljudi katkad imaju običaj da se štite i brane od toga, nikako ne ispravljaju stvar. Naprotiv, reči očigledno vrše nasilje nad razumom i sve brkaju, pa dovode ljude do praznih i bezbrojnih protivrečnosti i izmišljotina.
44. Ima konačno idola, koji su ušli u ljudske duše iz različitih filozofskih dogmi, a takođe i iz naopakih zakona dokazivanja. Njih nazivamo idolima pozorišta, jer držimo, da ima isto toliko proizvedenih i prikazanih drama, koje su stvorile izmišljene scenske svetove, koliko i prihvaćenih ili izmišljenih filozofija.
Frensis Bekon, Novi Organon, str. 45-48.
ZAKLJUČAK
Bekonova filozofija dobro opisuje scenu na kojoj će se odigravati moderna filozofija. Ona uzima kao svoj zadatak da upozna prirodu razuma. Čovjek se sada tumači prvenstveno preko te svoje osobine da ima razum, što znači da predstavlja biće koje je sposobno da otkriva istinu, daje i sluša razloge za tvrdnje o svetu i tako formira svoje mišljenje. Iako jednako raspodeljen svim ljudima, kako će kasnije reći Dekart, razum nije instrument koji uvek dovodi do ispravnih zaključaka. Zbog toga ga je potrebno bolje upoznati i pokušati da se on poboljša i usavrši. To nas dovodi do pitanja metode, odnosno do pitanja o pravilima za dobro služenje razumom.
Francis Bekon je također , jedini filozof koji je uspio da bilo kako doradi Aristotelovu logiku i način mišljenja u historiji filozofske misli. Zbog toga , Francis Bekon je veoma važan predstavnik filozofske misli svoga vremena koja je odista ostavila velikog traga sve do danas.
Literatura
1. INTERNET
www.wikipedia.org
www.znanje.org
www.filozofija.info