NARODI EUROPE
_
1. IME , GEOGRAFSKI POLOŽAJ GRANICE I VELIČINA EVROPE
2. PRIRODNO-GEOGRAFSKI USLOVI ZA NASELJENOST ( reljefni, klimatski, hidrografski, i vegetacijski uslovi za naseljenost )
3. MIGRACIJE STANOVNIŠTVA KROZ HISTORIJU, I PODRUČJA PRVE STALNE NASELJENOSTI EVROPE
4. SAVREMENA RSNA, NACIONALNA I JEZIČKA STRUKTURA EVROPE
4.1.Indoevropska porodica naroda
4.1.1. Germanska grupa naroda ( pojedini narodi, njihov jezik, broj, područje, naseljenost, običaji i druga obilježja )
4.1.2. Slavenska grupa
4.1.3. Romanska grupa
4.1.4. Keltska grupa
4.1.5. Baltička grupa
4.1.6. Grčka i Albanska grupa
4.2. Uralska porodica
4.2.1. Ugrofinksa porodica
4.3.Baski porodica naroda
4.4.Semitska porodica
4.4.1. Maltežani i Arapski doseljenici
4.5.Ostali doseljenici u Evropu
UVOD
1. IME, GEOGRAFSKI POLOŽAJ, GRANICE I VELIČINA EVROPE
Euroazija je najveća kopnena masa svijeta (55 milijuna km2). Sastoji se od dva kontinenta - Europe i Azije, koji fizički nisu odvojeni, ali se razlikuju svojim kulturološkim, gospodarskim i političkim obilježjima te povjesnim razvitkom. Znanstvenici su tijekom povijesti različito određivali granicu između ta dva kontinenta. Danas je najčešće prihvaćena granica koja prati gorje Ural, rijeka Ural, dotiče zapadnu obalu Kaspijskog jezera, prolazi planinom Kavkaz do Crnog mora te kroz morske prolaze Bospor i Dardanele te izlazi na Egejsko more.
Ta granica određuje Europu kao cjelinu sastavljenu od 42 teritorijano cjelovite države i europskih dijelova Ruske Federacije i Turske. S obzirom na površinu koje je otprilike 10,2 milijuna km2, Europa je među najmanjim kontinentima. Zauzima 1/4 ukupne površine Euroazije. Pritom je odnos između površina europskog dijela Ruske Federacije i preostalih 44 država 42% : 58%. Europa je vrlo gusto naseljen kontinent sa srednjom gustoćom naseljenosti od 69 st/km2.
"Europa" je ime jedne žene u grčkoj mitologiji, koju je oteo Zeus u liku bika. Ipak, mit ne objašnjava zašto je kontinent nazvan po njoj. U Grčkoj se taj pojam spominje prvi put u 6. stoljeću pr.n.e.. Čini se da su u početku tako zvali kontinentalni dio Grčke sjeverno od Korintskog zaljeva, a zatim i sve zemlje sjeverno od Sredozemnog mora.
Postoji i drugo objašnjenje - da ime kontinenta dolazi od riječi ereb, koja na jednom semitskom jeziku znači "zalazak sunca". Naime, za semitske (bliskoistočne) narode, sunce zalazi nad Europom. Prema nekim mišljenjima, ime Europa potječe od semitske riječi ereb što je označavalo zapad, mjesto zalaska sunca.
Geografski smještaj određuje se pomoću stupanjske mreže. Europa je smještena u središnjem dijelu sjeverne polutke. Paralela na 45 stupnjeva sjeverne geografske širine prolazi i kroz Hrvatsku. Početni nulti meridijan prolazi kroz zvjezdarnicu Greenwich (pokraj Londona) i određuje smještaj Europe manjim dijelom na zapadnoj polutki, a većim dijelom na istočnoj. Krajnje točke Europe nalaze se na sjeveru u Norveškoj (rt Kinnarodden), na zapadu u Portugalu (rt Da Roca), na jugu u Španjolskoj (rt Marroqui) i na istoku u Rusiji (Sjeverni Ural). Osim cjelovitog kopna, ovom kontinentu pripadaju i brojni otoci te otočne skupine u Atlanskom oceanu i Sredozmenom moru. Budući da je smještena najvećim dijelom u sjevernom umjerenom pojasu, a tek manjim dijelom u sjevernom hladnom pojasu, Europa je imala povoljne uvjete za razvoj naseljenosti te ostvarivanje raznovrsnih kulturno-civilizacijskih i gospodarskih dostignuća.
Slika 1. Geografski položaj Evrope na zemaljskoj kugli
Geografski položaj nekog kontinenta određen je njegovim odnosom prema susjednim kontinentima i morima. Europa je položena u središnjem dijelu kopnene polutke. Okružuju je Afrika i Azija, a od mora je prometno važan Atlanski ocean te Sredozemno more i Sjeverno ledeno more. Brojna vrata, prolazi i kanali omogućavaju joj dobru pomorsku povezanost s ostatkom svijeta. Sve je to pridonjelu nekadašnjem položaju kulturno-civilizacijskog središta Starog svijeta. Danas je povoljnost smještaja i položaja vidljiva u izrazitoj gustoći naseljenosti te važnom mjestu Europe u svjetskoj trgovini i prometu.
2. PRIRODNO-GEOGRAFSKI USLOVI ZA NASELJENOST
U Europi živi oko 700 milijuna stanovnika ili 69 st/km2. Na naseljenost utječu prirodni i društveni preduvjeti. U prirodne preduvjete ubrajamo reljef, klimu, vegetaciju, vrstu tla, opskrbljenost vodom rudonosne izvore... Društveni preduvjeti su stupanj razvijenosti gospodarstva, politička stabilnost, mogućnost zapošljavanja
Gustina i razmještaj stanovnika veoma su neravnomjerni i odražavaju gospodarski razvoj posljednjih vijekova. Najveća je gustina ljudi u pojasu ležista ugljena što prate staro gromadno gorje od Engleske, preko sjeverne Francuske, Belgije, Rura, Sara, srednje Njemačke, Češke i Poljske sve do Dombasa. Tamo je uz ugljen izrasla industija koja je uzrokovala snažno naseljavanje u tu Evropsku populacionu osovinu. U južnoj Evropi jedino se sjeverna Italija jako industrijalizovala i postigla veliku gustinu stanovništva. Drugdje se tek oblikuju veća industrijska sjedišta. U novije vrijeme veliki je priljev naseljenika iz Azije, pogotovo Kine, u potrazi za boljim životom.
3. MIGRACIJE STANOVNIŠTVA KROZ HISTORIJU, O PODRUČJA PRVE STALNE NASELJENOSTI EVROPE
Europa je gusto naseljen kontinent. Do 19. stoljeća imala je spor porast broja stanovnika, ali ne zbog malo novorođenčadi, nego zbog mnogo umrlih. Znači da su i rodnost i smrtnost bile velike. Tijekom 19. stoljeća nove tehnologije i nova organizacija rada povećale su produktivnost u proizvodnji, što je utjecalo na pojjeftinjenje proizvoda i povećanje kupnje. Došlo je do napretka u medicini i poboljšani su higijenski uvjeti života u naseljima. Sve to rezultira višim životnim standardima i produljenim životnog vijeka ljudi te smanjenjem smrtnosti. Kako je rodnost ostala ista, a smrtnost se smanjila, došlo je do naglog povećanja broja stanovnika. Razlika između rodnosti i smrtnosti naziva se prirodna promjena, a ona može biti pozitivna (prirodni prirast) i negativna (prirodni pad).
Slijedi smanjenje rodnosti. Naime, s povećanjem životnog standarda ljudi počinju više pozornosti planiranju obitelji (smanjuje se broj djece). Istodobno se dio stanovništva (pretežito mladih ljudi) iseljava u Novi svijet. Smrtnost je i dalje niska. Prijelaz s visoke rodnosti i smrtnosti na nisku rodnost i smrtnost naziva se demografska tranzicija. Taj proces nije počeo istodobno i nije trajao jednako u svim europskim državama. Najprije se pojavio u gospodarski najrazvijenijm državama. Danas je većina europskih država prošla kroz sve četiri faze demografske tranzicije, što znači trenutačno da imaju malu rodnost i malu smrtnost. Bivše komunističke države bilježe znatan prirodni pad, što znaći da više ljudi umire nego što ih se rađa.
Na ukupan broj stanovnika, osim rodnosti i smrtnosti, utječe i broj useljenih i iseljenih. Rodnost i smrtnost određuje prirodno kretanje stanovništva. Useljavanje (imigracije) i isljevanja (emigracije) određuju prostorno kretanje (migracije) stanovništva.
Mnogo Europljana preselilo u prekooceanske zemlje. Migracije su se odvijale u nekoliko valova. Iseljavanje je počelo nakon velikih geografskih otkrića u 16. stoljeću kada je pustolovno stanovništvo zapadne europe krenulo prema kontinentima Novog svijeta. Međutim, tek tijekom 19. stoljeća zbog velikog prirodnog prirasta broja stanovnika Europe i gospodarskih kriza koje su pogađale prvenstveno siromašnije slojeve, došlo do golemog iseljavanja iz Europe. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće emigracija je zahvatila države sredozemlja (posebice Italiju) te tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Slika 2. Migracije u EU
Posljednji val krenuo je nakon Drugog svjetskog rata i traje sve do današnjih dana. Obuhvaća sve države Europe, iako je najveći broj emigranata iz gospodarski nerazvijenih država. Poseban problem je iseljavanje mladih znanstvenika i sportaša koje rado primaju SAD, Kanada i Australija.
Osim migracija koje su se odvijale između kontinenata, postoje i unutareuropske migracije, te migracije unutar jedne države. One su osobito došle do izražaja nakon Drugog svjetskog rata. Njemačko stanovništvo se zbog pripadnosti poraženoj vojnoj sili počelo iseljavati iz pograničnih prostora susjednih zemalja, a Rusi su počeli naseljavati države koje su nakon rata pripojene SSSR-u, npr. Litvu, Letoniju i Estoniju. Šezdesetih godina 20. stoljeća počela je migracija stanovništva iz gospodarski manje razvijenih zemalja u one razvijenije. Također dolazi i do velikog preljeva stanovništva s nekadašnjih kolonijalnih područja u Aziji i Africi. Europa tako od iseljeničkog postaje useljenički kontinent.
4. SAVREMENA RASNA, NACIONALNA I JEZIČKA STRUKTURA EVROPE
4.1.Indoevropska porodica naroda
Slika 3. Slikoviti prikaz raznih civilizacija i naroda na Evropskom tlu u historiji
Indoeuropljani - Ime narodima koji se služe jezicima indoeuropske jezične porodice, i čije se porijeklo traži u hipotetičkim Proto-Indoeuropljanima koji su se služili proto-indoeuropskim jezikom. U 2. tisućljeću prije nove ere događaju se velike migracije širom svijeta, koje su prema britanskom povjesničaru Robertu Gravesu izazvale klimatske promjene. Točna lokacija indoeuropskih predaka u stručnim krugovima još je pod debatom. Spominje se među ostalima, da su obitavali u području Kirgistana i Uzbekistana. Utvrđeno je međutim da su svi potomci Proto-Indoeuropljana obožavali brojna, striktno antropomorfna božanstva koncentrirana oko groma (Svarog, Zeus, Jupiter, Indra, Odin). Migracije Proto-Indoeuropljana odvijale su se u dva smjera. Jedna se odvijala u smjeru zapada, druga je tekla južno. Njihovi jezici prema nazivima za brojku 100, podijeljeni su na centum i satem jezike. Centum (kentum) jezici su italički, helenski, germanski, keltski, anatolski i toharski. Satem obuhvaća slavenske, indoiranske, armenske, albanski i baltičke jezike.
4.1.1. Germanska grupa naroda
Germani obuhvataju veliku, jezički i plemenski srodnu grupu indoevropskih naroda, čija je pradomovina bila južna Švedska, Danska, Šlezvig-Holštajn i Severnonjemačka nizina (između reke Vezera i Odre).
Iz tog područja su se mnogobrojna plemena već u praistorijsko vreme postupno širila na istok do reke Visle, na zapad do reke Rajne, a na jug do Majne, spuštajući se čak i do Dunava i Karpata.
Slika 4. Nastanak germanskih plemena
Germani su bili visokog rasta, plave ili riđe kose, plavih očiju i svetlog tena. Bili su varvari i iako nisu bili nomadska plemena često su menjali svoje boravište s ciljem pronalaženja bolje zemlje. Nisu obrazovali gradove, a bavili su se uglavnom poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Bili su organizovani po rodovima od sto porodica (nem.: Hundertschaft sa 400 – 1000 a ponekad i do 2000 ljudi). Rod je bio osnovna društvena, ali i ratno-taktička jedinica. Svi članovi roda su bili slobodni ljudi i živeli u istom selu i obrađivali zemlju i svojina je bila zajednička. Zapovednik roda (hunno, stotinar) u miru je bio poglavar a u ratu vođa stotine (nije označavalo sto ljudi već samo neki veći broj). Više rodova sačinjavalo je pleme, na čijem je čelu bio zapovednik, koji je bio biran od narodnog sabora i koji je imao najvišu vlast i koji je odlučivao o ratnim poduhvatima. Plen se delio ravnomerno. Za one koji su bili tokom rata neposlušni i oni koji bi slabili vojnu disciplinu, bila je predviđena kazna bičevanjem i vezivanjem a i smrću. Većinu vojnih snaga germanskih plemena su činili pešaci, ali su plemena imala i vrlo dobro konjicu za izviđanje, krstarenje i prepade iz zasede. Istočni Germani, koji su živeli u ruskim stepama, su razvili snažnu konjicu. Kasnije, su se u okviru plemena izdvojile porodice poglavara i vođa koji su se pokazali u ratu, a koji su iz plena i poklona povećali svoje bogatstvo i na taj način mogli da uzdržavaju svoju pratnju (družinu). Iz tih porodica obično su se birali kneževi (principes , njem. Fürsten) – prvi germanski vlastelini, koji su tokom mira sudili, a tokom rata zapovedali plemenima. Među kneževima je za ratne pohode biran vojvoda (njem. Herzog).
Germanska plemena su bila mnogobrojna. Tacit je poznavao oko 60 različitih germanskih plemena. Ipak, neka od najpoznatijih su: Kimbri, Tevtonci, Angli, Saksonci, Burgundi, Goti, Ambroni, Svevi, Batavi, Ubijci, Triboci, Nemeti, Vangioni, Sugambri, Uzipeti, Tenkterani, Herusci, Markomani, Kvadi, Hati, Batavi, Frižani itd.
Englezi (engleski: English people) su narod pretežno nastanjen u Engleskoj. Englezi pretežno govore engleski jezik. U Engleze se obično računaju osobe koji svoje porijeklo vuku iz grupa koje su se nastanile na britanskom ostrvu tokom srednjeg vijeka i ranije. Ove grupe su Britoni, Rimljani, Angli, Saksoni, danski Vikinzi i Normani. Kasnije migracije u Englesku uključuju osobe iz Velsa, Škotske, Irske kao i drugih zemalja. Mnogi od ovih osoba su primili britanski ili engleski identitet dok mnogi računaju sebe kao osobe sa duplim nacijama.
Danci su sjeverno-germanski narod pretežno nastanjen u Danskoj. Danski narod je izraz, koji se obično veže za nacionalizam 19. vijeka, iako je već Saxo nazivao Dance etničkom grupom. Izraz Danci se treba shvatiti više kao sopstveno shvatanje nego kao zakonski donesenom odlukom, i u historijskom kontekstu se uglavnom spominje u debati o statusu pokrajina Šlezija i Holstein u odnosu prema danskoj državi.'Danski narod' se ne smije zamjeniti sa zakonsko-nacionalnim izrazom 'danski građani'.Pod danski narodom spadaju sve osobe koje drugi članovi smatraju da pripadaju grupi. Ipak, Grundtvig je smatrao da svako sam može odlučiti da li želi biti Danac.Ovaj izraz praktično pokriva Dance i u Danskoj i u južnoj Šleziji. Međutim, izraz ne pokriva stanovnike Farskih Ostrva i Grenlanda.
Franci, germansko pleme koji su vladali područjem današnje Francuske, ondašnje Galije i nekadašnje SR Njemačke nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.To pleme ili skupina plemena ima svoje dijelove: Salijci, Ripuarci, Brukteri, Sigambri, Hamavi, itd. Od svih s vremenom postaju najvažniji Salijci (naseljeni najprije u područje današnje Belgije, postupno se šire najprije do Seine, a onda do Loire) i Ripuarci (naseljeni oko rijeke Rajne, središte između Metza i Aachena).Pod Klodvigom (481. - 511.) i njegovim nasljednicima iz dinastija Merovinga i Karolinga osnovali su najmoćnije kršćansko kraljevstvo u zapadnoj Evropi. Nakon raspada njihova carstva u 9.st. ime se održalo u Francuskoj i Franačkoj.Ljubičasto područje je Rimsko Carstvo.
Goti su bili jedan od germanskih naroda koji su jednim svojim plemenskim dijelom prešli sa Skandinavije početkom novog računanja vremena i nastanili se u predjelu gornjeg toka rijeke Visle među ostalim germanskim plemenima šireg prostora Stare Germanije (Jordanes, "Getica"). Najraniji pisani tragovi antičkih historičara pominju ih pod terminom Gutonen (got. Gutans), što se izvodi iz gotske riječi giutan = izlivati, gutans = izliveno, odabrano. Već polovinom 2. vijeka veći dio ovog plemena sa ostalim pridošlicama i popratnim trupama pokreće se u pravcu evropskog jugoistoka i izbija ubrzo na obale Crnog Mora. Poslije niza manjih okršaja sa Rimskom Imperijom, dolazi do većeg bojnog sukoba već u prvoj polovini 3. vijeka i podjele ovog naroda na istočne (Greutungen) i zapadne (Terwinger) iz kojih se slijedom brojnih ratova i masovnih seoba evroazijskim kontinentom, trajno formiraju Ostrogoti (sjajni Goti) i Visigoti (dobri Goti) Ostrogoti bivaju 375. godine pokoreni od nadirućih Huna, a poslije konačnog poraza hunskih hordi bivaju primljeni od Rima kao foederati (saveznici) i po nalogu Istočnog Rima (Bizant) pod vođstvom Teoderiha pokoravaju Zapadni dio imperije, od čega nastaje poznato antičko Istočnogotsko kraljevstvo čija prijestonica postaje Ravena, a Ilirija krajnja istočna provincija. Poslije smrti Teoderika dolazi do napada vojske bizantskog cara Justinijana i raspada kraljevstva godine 550. Visigoti imaju više uspjeha u svojim ratnim pohodima, ali se i njihovo kraljevstvo u Španiji (Toledo) gasi pod najezdom Maura i njihovog vojskovođe Tarika, godine 711.
4.1.2. Slavenska grupa
Slaveni su najbrojnija etnička i lingvistička skupina naroda u Europi. Govore slavenske jezike i uglavnom nastanjuju istok kontinenta, ali rasprostranjeni su i u Aziji sve do Tihog oceana. Pojam "Slaven" je opširan i ne podrazumijeva pripadnost niti religiji niti naciji, nego opisuje etničko porijeklo.
U pitanju slavenske pradomovine postoje dvije velike teorije:
Slika 5. Karta svih Slavenskih naroda na području Evrope
Nedavno se javila suprotna teorija, koja tvrdi da su Slaveni autohtoni još od vremena prije ledenog doba. Prema toj teoriji, Germani i Romani (Vlasi) nastali su zbog jezičnih promjena nakon osvajanja. Ta se teorija zasniva na genetici i teoriji razvitka ljudi u više centara, za razliku od ideje "svi iz Afrike", te tvrdi da je slavenska pradomovina uključivala područja koja Tacit navodi kao Germaniju. Uostalom, Tacit je pisao da je pojam "Germanija" u smislu domovine Germana nastao relativno nedavno (u 1. stoljeću).
Dodatnu zbrku unosi činjenica da su neki slavenski narodi nastali zbog potpune asimilacije drevnih neslavenskih naroda. Tako se korijeni današnjih Bugara mogu naći u Srednjoj Aziji. Tu spadaju i mitovi o iranskom porijeklu Hrvata i vandalskom porijeklu Poljaka.
Slaveni se javljaju u povijesti kad se za Germanima i Keltima kreću na zapad u 5. i 6. stoljeću, vjerojatno pod pritiskom naroda iz Sibira i Istočne Europe (Huni, Avari, Bugari i Mađari). Tada su Slaveni naselili područje između Odre i Labe na sjeveru, zatim Češku, Moravsku, velik dio današnje Austrije, Panoniju i Balkan, te kod gornjeg toka rijeke Dnjepar.
Kad su se smjestili, Slaveni su uspostavili prve oblike država, kojima su upravljali knezovi s riznicom i vojskom, kao i prve klasne podjele, s plemićima koji su pristajali uz Franke i Sveto Rimsko Carstvo.
Karantanija, koja je pokrivala današnju Austriju i Sloveniju, bila je prva slavenska država, a stare države su i Samova država, Nitra i Moravska. U tom razdoblju su postojale i države središnjih Slavena, kao što je Balatonska kneževina i Severjani, ali širenje Mađara i Rumunja, kao i germanizacija Austrije razdvojili su sjeverne od južnih Slavena. U starijoj povijesti nije bilo nikakvog jedinstva slavenskih naroda, iako je povremeno bilo suradnje.
Istočni Slaveni su zbirni naziv za Ruse, Bjeloruse, Rusine (Rutene) i Ukrajince (Rusini se najčešće svrstavaju u podgupu Ukrajinaca). Istočnoslavenske kulture i jezici su međusobno vrlo slični. Svi današnji istočnoslavenski narodi potiču od staroruske etnije Kijevske Rusi. Razdvajanje na zasebne narode odvilo se tek u kasnom srednjem vijeku, kao posljedica mongolskog pustošenja zemlje. Tada veliki dijelovi stanovništva na zapadu dospijeva na više stoljeća pod poljsko-litavsku vlast i pri tome počinju međusobno različit kulturni razvoj.
Etno-kulturna podjela
Južni Slaveni.- Južni ogranak slavenske grane Indoeuropljana, nastanjen od alpskog područja južno od Drave na jug do Grčke, i od jadranske obale na istok do obala Crnog mora južno od Dunava, ali uključujući područja sjeverno od Save u Panonskoj nizini (Vojvodina). Skupine Slavena doprle su u ove krajeve (prema dijelu "migracijskim" teorijama) u 2. polovici 7. stoljeća, a njihov ustroj je bio plemenski. Neke skupine zacijelo su bile prije dolaska slavenizirane (Hrvati) a neke nakon što su prodrli u ove krajeve (Bugari).
Narodi koji predstavljaju skupinu Južnih Slavena su:
4.1.3. Romanska grupa
Romanski narodi.- Skupni naziv narodima indoerupske etno-lingvističke obitelji nastanjenih (uz neke iznimke) u zapadnoj i jugozapadnoj Europi. Romanski narodi vuku porijeklo od romaniziranih domorodačkih naroda što su bili nastanjeni na nekadašnjem području Rimskog carstva, te preuzeli latinski jezik, iz kojega su potekli i razvili se jezici suvremenih romanskih naroda. -Predstavnici ove grane Indoeuropljana su državotvorni narodi: Talijani, Rumunji, Moldavci, Francuzi, Španjolci, Portugalci i maleni Monegaski koji moguće imaju pretke u starom ligurskom plemenu Monoikos. Nadalje u njih pripadaju i narodi koji žive unutar drugih država gdje ih se veoma često vodi pod imenima matične države. Na području Belgije nastanjeni su Valonci koji tamo žive zajedno sa Flamancima, i govore valonskim jezikom, često nazivan francuskim. -Retoromani su skupina od nekoliko manjih etničkih zajednica, koje vuku porijeklo od Retijaca. Retoromani žive u Švicarskoj i sjeveroistočnoj Italiji. Vlasi ili Arumunji su također niz manjih srodnih zajednica raštrkanih po krajevima između Rumunjske, ovale Jadrana, i na jug do Grčke i Albanije. Na području Francuske i Španjolske nalazimo od poznatijih, viz.: Katalonci, Galjegi, Okcitanci, Provansalci, Franko-Provansalci, Gaskonjci, Normani (koji govore francuski, a računa se da ih je u Velikoj Britaniji tek još oko 300), nastanjeni u Francuskoj uz Engleski kanal (La Manche), Franko-Švicarci u Švicarskoj; nadalje imamo Franko-Kanađane u Kanadi, Kajune u Louisiani. U jezičnom pogledu u romanske narode ubrajaju se danas i tamnoputi narodi u područjima Kariba (Martinikanci, Portorikanci, Haićani, Kubanci) i zemljama Latinske Amerike koji govore portugalskim, španjolskim ili francuskim jezikom. Sve su ovo neo-romanski narodi sa karakterističnim običajima i miješanim kulturama koje čine spoj afričkog i europskog nasljeđa. Novi narodi, Neo-Romani čine mlade i nove nacije čija se kultura stapa i prožima i postaje karakteristična sama sebi. Ovi ljudi nose španjolska ili francuska imena, govore španjolskim ili francuskim jezikom, ali su etnički i po izgledu potpuno različiti od Romana Staroga svijeta.
Francuzi (franc. les Français). su romanski narod na zapadu Europe.
Politički u Francuze su popisivani i drugi narodi na području Francuske koji su nastali romanizacijom stare Galije i germanskih plemena. Među ovima danas razlikujemo Franko-Provansalce (574,000) iz istočne Francuske u pograničnim krajevima sa Švicarskom (7,100) i Italijom (71,000); Okcitance (2,377,000) na jugu Francuske; Provansalce (251,000) sa obale Sredozemlja; Gaskonjce koji su po svoj prilici akvitanijskim jezikom romanizirani Baski, a ima ih danas oko 250,000 na jugozapadu Francuske i oko 4,000 tisuća u susjednoj Španjolskoj; Korzikance sa Korzike (302,000), kojih ima i u SAD-u (104,000) i Italiji (preko 5,000).
Posebne zajednice čine danas i narodi koje poznajemo kao Franko-Švicarci, kojih u Francuskoj ima oko 29,000 i govore francuski; Franko-Kanađani (7,294,000) iz Quebeca i njihov ogranak Kajuni (Cajuns) iz Louisiane koji se smatraju posebnom zajednicom, a ima ih 1,014,000. Franko-Kanađana ima i 1,079,000 u SAD. Čistih Francuza, bez onih političkih, silom zakona pofrancuženih, ima 2005. godine 37,345,000 u Francuskoj (2005 imala je 60,491,000 stanovnika), a svih zajedno u svijetu 41,330,000 nastanjenih u 124 države. Osim u Francuskoj, pravih Francuza ima najviše u SAD (2,429,000). Francuski jezik naravno ima daleko veći broj govornika (124,000,000, 1995. godine), ali je etno-kulturno nasljeđe tih naroda sasvim različito.
Talijani su jedan od najznačajnijih romanskih naroda nastanjen danas u Italiji i susjednim europskim i prekomorskim zemljama, osobito u Francuskoj, SAD-u i Argentini.
Jezgru Talijanima daju drevni Latini koji su asimilirali ostala italska plemena i nametnula im latinski jezik. Ekspanzivnom politikom Rima i osvajanjima rimske vojske (Rimljani) osvojena je do 272 p.n.e. cijela Italija, pa da bi se nakon punskih ratova, iza 146. p.n.e. počeli širiti ogromnim područjem Europe, Azije i Afrike. Već u II. stoljeću Rimsko carstvo seže od Iberskog poluotoka i Britanskog otočja do Mezopotamije. Sa sobom Rimljani donose duhovnu i materijalnu kulturu. Grade ceste koje služe pokretima rimske vojske, akvadukte, arhitekturu, i što je veoma važno, šire latinski jezik. Latinizacijom domorodnih plemena u osvojenim krajevima nastaju u Europi novi narodi, prema njima, odnosno gradu (Rimu; Roma) prozvani Romanski narodi. Ove nove narode danas poznajemo kao Rumunje, Španjolce, Portugalce, Francuze, Retoromane, Valonce, Moldavce Katalonci, Arumunje ili Vlase i druge manje zajednice.
Talijana danas u Italiji (ne računajući raznorazne druge narode) ima preko 22 milijuna. Težak život, osobito na jugu, u Kalabriji i Siciliji, mnoge je otjerao u prekomorske zemlje, trbuhom za kruhom. U novim domovinama veoma su aktivni i kulturno i politički. Prema UN-ovim podacima u Italiji danas živi 65 nacija, dok Talijana danas ima uz Italiju u još 61 državi; u Francuskoj (2005) preko milijun; u SAD preko 900,000; u Argentini 1,8 milijun i drugdje.
Portugalci su romanski narod sa zapadne obale Iberskog poluotoka u područjima južno od Galicije. Portugalcima su jezgro dali romanizirani Luzitanci, slično kao i njihovim istočnim susjedima Estremadurcima u Španjolskoj. Nakon otkrića Amerike veliki dio Portugalaca naselio se na području Brazila. Etničkih Portugalaca danas (2005.) ima 12,990,000 u 53 države, od čega u Portugalu 9,585,000 koji je iste godine imao 10,366,000 stanovnika i ukupno 36 raznih etničkih zajednica. Najviše Portugalaca van matice zemlje ima u: Francuska (754,000); Brazil (750,000, ne računajući Brazilce koji govore portugalski); SAD (370,000); Kanada (275,000); Venezuela (100,000); Luksemburg (92,000); Švicarska (90,000); Njemačka (78,000); Angola (67,000); Belgija (63,000); Španjolska (43,000) i Mozambik (31,000).
Španjolci ili Kastiljci (španjolski castellanos; españoles; arapski ესპანელები (Španjolci); engleski Castillians) su romanski narod nastanjen na gotovo čitavom području Pirenejskog poluotoka, u Španjolskoj.
Španjolci su nastali slično kao i Francuzi, romanizacijom domorodačkih, u ovom slučaju iberskih plemena.
Strogo etnički, 2005. godine broje preko 27 milijuna, od čega 24.300.000 u Španjolskoj, 702.000 u Francuskoj, 512.000 u Argentini, 355.000 u Meksiku, 270.000 u SAD, 227.000 u Brazilu, 120.000 u Paragvaju, i drugdje, ukupno u 54 države. Španjolska, prema procjeni UN-a, 2005. ima 43.000.000 stanovnika i 55 različitih etničkih zajednica, od kojih se neke domaće, njima srodne grupe, također politički klasificiraju u Španjolce, i koje se danas bore za očuvanje svoga etničkog i jezičnog identiteta. To su (UN-ovi podaci 2005):
4.1.4. Keltska grupa
Kelti skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.
U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.
Negdje oko 600. god. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Male Azije, i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.
Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.
Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.
Danas se govore i pišu još dvije vrste keltskog jezika: britonski (bretonski, velški i kornovolski) te gaelski (irski, gelski, manski), svi vuku podrijetlo iz zajedničkog drevnog indoeuropskog jezika.
Današnji keltski narodi žive na Britanskom oročju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.
Irci su narod keltske grane Indoeuropljana nastanjen u Irskoj (oko 4 500 000), te znatno više u prekomorskim državama, poglavito SAD-u.
Irski jezik (gaeilge) pripada goidelskoj skupini keltskih jezika kojim (1983) govori oko 260,000 Iraca u Irskoj, a ukupno oko 355,000 širom svijeta. Ima nekoliko dijalekata, južni, zapadni i alsterski (donegalski ili sjeverni).
Irci sebe nazivaju Muintir na hÉireann = ili 'narod Irske' . Nazivaju se i Gaoidhil, odnosno Geli, što je ime keltskim plemenima Irske koja su govorila jezikom goídelskim ili staroirskim jezikom. Ovi narodi koji prema 'Knjizi osvajanja' (Lebor Gabála Érenn) potiču od mitskog plemena Tuatha Dé Danann (narodi božice Danu). Ova plemena, po svoj prilici gelska, doveo je na otok njihov prvi vođa Nuada Airgetlám, preotevši ga od naroda Fir Bolg, možda plemena poznatih kao Belgi (Belgae). Tuatha Dé Danann su sa sobom su donesli kamen sudbine-Lia Fail, koji su položili na humak Tara, ili kako ga Geli zovu Temair koje je za njih predstavljalo sveto mjesto gdje obitavaju bogovi, i na kojemu su u stara vremena okrunjena 142 irska kralja. Ovi Firbolgi bili su 4. val naseljenika u Irsku koje su dovela petorica braće Slainge, Rudraige, Gann, Genann i Sengann. Iz nekog razloga dojedrili su u tri skupine koje su prozvane imenima Fir Bolg (prozvani po kožnim torbama), Fir Domnann i Fir Gaileon. Petorica braće zauzela su područja današnjih provincija Míde, Ulster, Leinster, Munster i Connaught. Zemlja u koju su došli prethodno je bila naseljena nekim plemenom Nemed (treći val naseljenika), za koje se kaže da su došli iz Skitije blizu Grčke, ali ih je napao neki ratoborni narod Fomhoire (Fomoraig, Faoi-Mhuir), koji su porijeklom bili iz sjeverne Afrike ili Azije. Prema mitu Fomhoire (Fomori) su bili jednoruka, jednooka i jednonoga čudovišta sa magičnim moćima, a po pričama Lebor Gabala Erenna, osim ovih čudovišta, plemena Nemed, Fir-Bolg i Tuatha Dé, svi su govorili istim jezikom. -Nakon što su Tuatha Dé stigli u Irsku zaratiše sa plemenom Fir Bolg na Magh Tuiredhu (anglizirano u Moytura). Tek što ih poraziše, izazovu ih na dvoboj Fomhoire. Druga bitka odvijala se u okrugu Roscommon, a postala je poznata kao druga bitka na Magh Tuiredhu, u kojoj poraze njihovog velikog ratnika i vrača Balora, zvanog i 'Balor Zlo oko' . Ime ovog mitskog junaka održalo se još među govornicima irskog jezika, pa se za urokljivo oko kaže Súil Bhaloir.
Posljednji val u naseljavanju predvodi Ériu (Erin, Eirenn, Eirinn, Eire) čije će ime pjesnik Amairgin sačuvati od zaborava jer će postat imenom jedne nove države i naroda, Irske i Iraca. Ériu je predvodila narod Milesijance (Gaedhal ili Gele), 'sinove Milove' . Ona je bila kći Fiachna mac Delbaetha (otac) i majke Ernmas. Muž joj je bio Mac Greine sin boga Oghme (fomorske rase), nazivan i 'Grianainech' ili sunčani.
Manci (Manx; arhaično Manks), keltska etnička skupina sa otoka Man u Irskom moru. Manci su govorili manskim jezikom, članom gaelske ili goidelske skupine jezika. Posljednji govornik bio je ribar Ned Maddrell (Edward "Ned" Maddrell) koji je umro u dvanaestom mjesecu 1974., i otada je taj jezik potpuno izumro. Manci su živjeli od ribarenja, uzgoja ovaca i stoke i agrikulture, a u suvremeno vrijeme sve je značajniji ljetni turizam. Populacija je danas pretežno urbana. Obitelj je malena, monogamna, patrilinearna i nuklearna. Postmaritalno stanište je neolokalno, a patrilokalnost je prisutna tek kod agrikulturnih obitelji i odnosi se na najstarijeg sina.
4.1.5. Baltička grupa
Baltički narodi (Balti; ruski, Балтийские народы, Балты), skupina indoeuropskih naroda nastanjenih uz istočnu obalu Baltičkog mora i njegovog zaleđa na područjima sve od donjeg toka Visle na jugu pa do Riškog zaljeva na sjeveru. Ovo područje danas pripada državama Poljskoj (sjeveroistok), Rusiji, Letoniji i Litvi.
Baltičke narode danas zastupaju tek dva preživjela naroda, oba državotvorna, to su: Litvanci ili Lietuviai, kako sebe nazivaju i Letonci ili Latvijci koji sebe zovu Latvieši. Ostale njihove grupe ili su izumrle, ili su pred izumiranjem, njihovi predstavnici su: Prusi, Galindi, Jotvingi ili Jatvingi, Kuroni ili Kuri, Latgalci, Semigalci, Samogiti, Selonci. Među Litvancima razlikovalo se nekoliko skupina kao što su Litvanci u istočnoj Litvi, Žemaičiai iz Žemaitije (iz zapadne Litve) ili Samogiti i Aukštaičiai iz Aukštaitije (središnja Litva). Među Prusima također je postojalo više plemena Skalvijci, Sudovci, Nadrovci i drugi.
Latvijci ili Letonci, narod u sjeveroistočnoj Europi, oko 2,277,000 pripadnika (2007.), od čega 1,245,000 u Latviji, pripadnici baltičke grane narode, indoeuropske etnolingvističke porodice. U prošlosti su bili pod znatnim utjecajem finsko-ugarskih i ruskih plemena. Uz poljodjelstvo bave se stočarstvom, pčelarstvom i ribolovom. Naseljavalju mala raštrkana gospodarstva; drvene nastambe. Narodne pripovijetke i pjesme označavaju bogatstvo kulture.
Litvanci (izvorno: Lietuvys, Lietuviai). -Jedan od baltičkih naroda indoeuropske porodice nastanjen u području uz Baltičko more. Imenom Balti označavaju se Litvanci, Latvijci ili Letonci i Stari Prusi. Ime Balti upotrijebio je prvi puta njemački lingvist Ferdinand Nesselman 1845. Naziv je nastao po Baltičkom moru.
Litvanci i Latvijci (često nazivani Letoncima) jedini su preživjeli baltički narodi. Prema Virginiji Vasiliauskiene i Jonathan Slocumu postoje mnoge sličnosti između jezika slavenskih i baltičkih naroda.
Hidronimija i arheologija ukazuju da su veliki dijelovi sjeveroistočne Europe, otprilike od Moskve do Berlina, uključujući sjeverni dio bazena Dnjepra, bio teritorij baltičkih naroda tokom prvog milenija prije Krista i kasnije. Slaveni u ovaj teritorij zalaze tek kasnije. Teritorij je bio obrastao neprohodnim šumama i daleko od glavnih migracijskih i važnih trgovačkih putova. Ova izoliranost pomogla je očuvanju arhaičnih jezika.
Litvanci se prvi puta spominju u povijesnim izvorima početkom 11 stoljeća. Ime 'Litvanija' ('Lithuania') spominje se 1009. u kronikama ("Anales Quedlinburgenses"), napisano u latinskom kao 'Litua'. Od kraja 12. stoljeća, 'Litvanija' je česta u poljskim i njemačkim materijalima. Njemački oblik "Litauen" porijeklom je iz slavenske tradicije, u latinskom se naziva Lituania'.
U engleskom jeziku Litvanci se nazivaju Lithuanians, a u hrvatskom je čest iskrivljeni oblik Litavci, koji je izgleda sada posuđen iz njemačkog 'Litauen', odnosno Litauens /Die bilateralen Beziehungen Litauens zu Deutschland entwickeln /.
Među Litvancima još se vide razlike među njihovim etničkim grupama (Aukstaiciai, Suvalkieciai, Dzukai).
4.1.6. Grčka i Albanska grupa
Grci (Heleni; Hellenes; Έλληνες).- Jedini narod iz helenske grane Indoeuropljana nastanjen na području današnje Grčke, kojoj pripadaju osim kopnenog dijela, Peloponeza, Krete i otočja i otočići u Egejskom moru.
Grci su kroz povijest dobivali razna imena od drugih naroda s kojima su dolazili u kontakt. Sam naziv Grci (engl. Greeks) došlo je od plemena Graikoi (Γραικοί) što opet dolazi od osobnog imena Græcus (Γραικός), sina Pandorinog i nećaka Helenovog. Pleme Graikoi u 8. je stoljeću prije nove ere migriralo u Italiju, pa su po njima svi Heleni dobili naziv Grci.
Ime Heleni došlo je po malenom plemenu Hellenes u Tesaliji gdje se spominju uz Mirmidonce koji su zajedno pod vodstvom Ahila jedrili protiv Troje. Pleme Heleni dobilo je također ime po osobnom imenu Hellen. Kasnije će ovo ime označavati sva grčka plemena, a danas im je ono nacionalno ime. Glavna grčka plemena bila su Ahajci ili Ahejci (prvi Grci; Achaeans), Eoljani, Dorani i Jonjani.
Stari Grci bili su jedinstveni narod s visoko razvijenom duhovnom i materijalnom kulturom. Kulturi ovog narod ipak prethodi više perioda. Od 6000. do 2900. prije Krista traje neolitski period s neolitskim kulturama. Negdje 2900. ili 3000. prije Krista počinje rano brončano doba koje će potrajati sljedećih 1,000 godina. U to vrijeme u bazenu Egejskog mora počinje se razvijati metalurgija, najpoznatija je bronca od koje se proizvodi oruđe i oružje, osobito na Kreti, Cikladima i kopnenoj Grčkoj. Završetkom ovog doba, oko 2000. prije Krista javlja se Minojsko doba (Minojci) na otoku Kreti. Minojsko doba dobilo je ime po legendarnom kralju Minosu a dijeli se na rani minojski period (3000-2200 prije Krista), srednji minojski period (2200.- 1500. prije Krista) i kasni minojski period (1500. – 1000. prije Krista). Period visokog kulturnog dostignuća Grčka doživljava u Mikensko doba (Mikenjani). Negdje 1100. prije Krista sa sjevera stižu Dorani i šire se prema zapadnim obalama. Mikensko doba potrajalo je negdje od 1600. do 1100. prije Krista. Richard Hooker Mikensko doba dijeli na rani, srednji i kasni heladski period. Već 500. do 336. prije Krista Grčka je podijeljena po malenim gradovima-državama koje se sastoje od grada i okolnog područja.
Mikenska civilizacija na svome zapadu oko 1100 godine prije Krista dovodi Grčku u tamno doba koje će potrajati do 750. prije Krista. To je doba mnogih ratova. Nakon Trojanskih ratova sa sjevera su došli Dorani sa željeznim oružjem. Grčka slabi, Mikenjani ulaze u period građanskih ratova.
Početak gradnje monumentalnih grčkih skulptura počinje u arhajskom periodu od 750. do 500 prije Krista. Javljaju se gradovi-države (polis), počinje i grčka kolonizacija južne Italije i Sicilije. Širenjem grčkih kolonija počinje oko 500. do 336. p. n. e. Klasični period stare Grčke povijesti. Grci dolaze u sukob s Perzijom na istoku. Osvajač Aleksandar Veliki umro je 323. p. n. e.. Atena je u to vrijeme cvjeta politički i kulturno. Atenom vlada Periklo, koji učvršćuje demokraciju. Izgrađen je Partenon na Akropoli. Pišu su tragedije Sofokla, Eshila i Euripida. Utemeljuju se filozofske škole Sokrata i Platona.
Helenistički period počinje 336. prije Krista a traje do 146. prije Krista.
Grci, mediteranski narod jeli su veliku količinu ribe, meso veoma rijetko. Od žita upotrebljavali su pšenicu, ječam i proso. Vino i maslinovo ulje kod Grka je uz ribu ostalo na vodećem mjestu u prehrani sve do danas.
Populacija Grka (procjena 2006) iznosila je preko 13,326,000 u 84 države. Najviše ih ima u: Grčkoj (9,590,000), te u svijetu: SAD (1,334,000); Njemačka (573,000); Australija (270,000); UK (240,000); Kanada (158,000); Italija (154,000); Poljska (115,000); u ostalim zemljama ispod 100,000; Čile 90.000 - 120.000.
Albanci su Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću migracije Slavena tjeraju Ilire na današnje područje Albanije, prepuštajući svoja područja hrvatskim i srpskim plemenima. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2 stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije. Po jeziku i po kulturi, Albanci se danas dijele na dvije glavne skupine, a to su Gegi (sjeverno od rijeke Shkumbin) i detribalizirani Toski (južno od nje).
Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove. Na ovoj općoj plemenskoj ili seoskoj slavi nose se 'litije' oko sela ili na planinu, gdje se dobro pogoste i razvesele. Vidi Gegi.
Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.
4.2.Uralska porodica
Uralski narodi je naziv za narode koji se služe jezicima Uralske jezične porodice, često svrstavane u Uralsko-Altajsku nad-porodicu. Ime porodice dolazi po gorju Ural, a moguće porijeklo ovih naroda je sa njegove sibirske strane. Migracije su započele prije oko 1500 godina u smjeru Europe gdje su im najzapadniji pripadnici Finci, Kareli i Estonci u području Finskog zaljeva, te Mađari na jugu. Pripadnici ugarskog ogranka od Finaca su se mogli odvojiti prije nekih 3,000 godina, a Mađarima srodni Ostajci i Voguli nastavili su i dalje obitavati u središnjem Sibiru.
4.2.1. Ugrofinska porodica
Ugrofinski narodi je jedna od dviju glavnih grana Uralskih naroda naseljenih od današnje Finske pa na istok do Oba. Ugrofinci se dalje dijele na ugarski i finski ogranak, od kojih se svaki sastoji od nekoliko naroda. Svih skupa naroda koji govore ugrofinskim jezicima moglo bi biti oko 24,000,000, od kojih većina živi u Finskoj, Mađarskoj i Estoniji, te po manjim enklavama u drugim državama, osobito Rusiji.
Ugrofinski narodi su:
a) Finski narodi
1) Baltofinski narodi
3) Povolški Finci
b) Ugarski narodi
1) Opski Ugri
Najbrojniji narodi iz ugro-finske skupine su Mađari (14,800,000), Finci (5,700,000), Mordvini (1,200,000) i Estonci (1,000,000). Mađari, Finci i Estonci žive većinom u svojim državama: Mađarskoj, Finskoj i Estoniji. Neki iz Ugro-finske skupine naroda žive u autonomnim ruskim republikama. Kareli u Kareliji, Komi u Komi, Udmurti u Udmurtskoj republici, Mordvini u Mordvinskoj republici, a Hanti i Mansi u Hantijsko-mansijskom autonomnom okrugu u Rusiji.
Finci (vlastiti naziv: Suomalaiset), jedan od najglavnijih finskih naroda narod naseljen u Finskoj (4,828,000) i značajnijom populacijom u SAD-u 812,000, i Švedskoj 200,000 bez Länsipohjalaiset Finaca ili Tornedalaca iz doline Torne na sjeveru Švedske. Jezično Finci pripadaju finskom ogranku Baltofinaca i uralskoj etnolingvističkoj porodici, a njihovi prvi srodnici su Estonci i Kareli.
Mađari, narod ugarske grane ugrofinskih naroda, porijeklom između Volge i Urala, srodan Vogulima ili Mansima i Ostjacima ili Hantima, danas naseljen u Mađarskoj i u još ukupno 29 država od čega najviše u SAD-u, Rumunjskoj, Slovačkoj i Srbiji.
4.3.Baski porodica naroda
Baski su narod koji živi na zapadnim Pirenejima i obali Biskajskog zaljeva. Oko 2 milijuna stanovnika živi u Španjolskoj autonomnoj pokrajini Baskiji, a oko 100 000 u Francuskoj. Baskijskih zajednica ima u Srednjoj i Južnoj Americi kuda su odselile u 18.st. Osnova baskijskog identiteta je jezik nazvan euskara. To je jedini ne-indoeuropski jezik u Zapadnoj Europi, a podrijetlo jezika nije do kraja objašnjeno. Pretpostavlja se da su Baski ostatak neindoeuropskog naroda. Najveći baskijski grad je Bilbao (na jeziku Baska: Bilbo).
Baski sami sebe zovu Euskaldunak, u singularu Euskaldun. Riječ je nastala od euskara (jezik baska, baskijski) i –dun 'onaj koji', odnosno 'onaj koji /govori jezik/ basque', to jest 'basque-govornik'. Zbog fizičkog oblika lica nazivani su Porijeklo Baska je tajanstveno, nitko ne zna odakle su im preci. Antropolozi i naučnici drugih profila drže ih po fizičkoj konstituciji jedinstvenima u svijetu. Krv im je posebna, česta je krvna grupa 0 sa negativnim rezus-faktorom. –Visoki su, dugih nogu i malih stopala, oči i kosa su crni, nos orlovski i najzanimljiviji je oblik lica, trokutast, često ih stoga nazivaju 'narod sa zečjim licem'. Porijeklo Baska danas se dovodi u vezu sa Kromanjoncima. -Kromanjonac je bio izrazito visok, uske i duge lubanje, izraženih jagodica i povećeg nosa. Teoriju o kromanjonskom porijeklu Baska potkrjepljuju i činjenice iz njihova života. Dobar primjer svakako je drvena zdjela 'kaiku' (vidi) u kojoj se kuha mlijeko ubacujući u nju užareno kamenje koje se grije na vatri. Ovaj metod star je barem 10,000 godina. -Njihov jezik euskara (baskijski), najstariji je u Europi, lingviste snažno asocira na kameno doba. Za lingvista Georga Dimizilesa, jezik Baska i kavkaski jezici predstavljaju preživjele ogranke davno izumrle porodice.često 'narod sa zečjim licem'.
Baski su u svojoj izoliranosti, ali u veoma tranzitnom području, uspjeli sačuvati stare običaje i jezik. Žene se samo međusobno, za njih su djeca iz mješanih brakova prokleta. Kod njih nije bila rijetkost da se žene unutar jedne porodice, pa čak i brak između brata i sestre. Sličan običaj nalazimo kod Sansegota, malene zajednice, uveliko rasipane po svijetu, čije je središte otok Susak. Baski su veoma odani svojoj zajednici na dan Dia de la Patria (ili na euskarskom Aberi Eguna; Dan domovine) na desetke tisuća Baska iz Francuske, Španjolske, i širom svijeta, okupljaju se u svetom gradu Gerniku ispod jednog prastarog hrasta i zaklinju na vjernost domovini.
4.4.Semitska porodica
Semiti je skupno ime naroda koji bi trebali biti potomci biblijskog Šema, brata Hamova i Jafetova, a time i prvi srodnici Hamitskih naroda ili Hamita. U povijesna vremena cijela zapadna Azija, osim poluotoka Male Azije bila je nastanjena semitskim plemenima, koja se dijele na 4 grane: babilonsko-asirski Semiti (istočni Semiti); kanaanski Semiti (zapadni Semiti); Aramejci (sjeverni Semiti) i arapski Semiti (južni Semiti ili Arapi). Veliki planinski lanac što počinje na Siro-cilicijskoj granici i tada zaokreće prema jugozapadu do Perzijskog zaljeva, dijeli na sjeveru i istoku teritorij Semita od drugih naroda zapadne Azije. Tu je uključena sirijsko-arapaska ravnica sa zemljama što se prostiru prema istoku i zapadu, i Arapaskom poluotoku na jugu . Nizine na istoku koje pripadaju prostranim dolinama Eufrata i Tigrisa, dom su starih civilizacija Mezopotamije, odnosno istočnih Semita. Na zapadu se prostiru zemlje Aramejaca, a na obalnim područjima Libanona i Palestine zemlje Kanaanaca. Prema istoku do Arabije i Sinajskog poluotoka prostiru se zemlje južnih Semita, potomaka današnjih Arapa. Lingvisti danas Semite dijele na tri skupine: istočna s akadskim jezikom u današnjem Iraku koji je 2000 pr.n.e. imao dva dijalekta, babilonski i asirski; sjeverozapadna ili zapadna s jezicima starih Amorejaca, Ugarita, Kanaanaca i Aramejaca. Amorejci su poznati od prve polovice 2. tisućljeća p.n.e., kad su još bili nomadi. Jugozapadna ili južna skupina obuhvaća jezike Arapa i Amhara; ovi posljednji su iz Etiopije. Glavne grupe današnjih semitskih naroda su: Ajsori, Amhara, Arapi, Maltežani, Židovi.
4.4.1. Maltežani i Arapski doseljenici
Maltežani /od m-l-t, malet =sklonište, ime koje je dano najvećem otoku, [1] semitski narod na Malti, oko 300.000 pripadnika na matičnim otocima (1975 Katzner), i preko 70.000 u europskim (Italija, UK), Afričkim (Tunis) i drugim prekomorskim zemljama (Australija, Kanada, SAD). Maltežani govore posebnim jezikom, (malteškim), članom arapske skupine semitskih jezika i uz standardni malteški ima nekoliko drugih dijalekata.
Na kulturu, život i običaje Maltežana kao i samo njihovo formiranje utjecali su svi narodi koji su kroz minula stoljeća kraće ili dulje vrijeme boravili na ovim otocima. Nas običaje, jezik, i arhitekturu utjecali su svi narodi od starih Kartažana, pa preko Rimljana, Maura i Normana, Aragonaca, vitezova svetog Ivana, Sicilije i Francuske pa do Engleza. Svi su oni ostavili traga na tlu Malte, zato je ona spoj njihovih utjecaja. Ovo se očitava u njihovom jeziku koji je semitski i pun posuđenica iz drugih jezika, njihovoj religiji koja je rimokatolička, njihovom kulinarstvu, arhitekturi, glazbi (il-kitarra Spanjola), odjeći (għonnella; koja je možda sicilijanskog porijekla) i drugom.
Arapi (arapski: عرب ʻarab) su semitski narod koji je većim dijelom nastanjen na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Arapa ima oko 100-125 milijuna, i postoje tri klasifikacije pripadnosti arapskom narodu: po politici, jeziku i porijeklu. Na osnovi ove tri klasifikacije broj Arapa je rastezljiv, jer ako se ide po broju ljudi kojima je arapski prvi jezik - njihov broj je tada 300 milijuna. Arapi govore arapskim jezikom i koriste se arapskim pismom.
Semitski narod nastanjen na Srednjem Istoku i sjevernoj Africi od Maroka do Omana, i od Turske do Jemena i Sudana na jugu. Geografski Arapi se prostiru na nekih 10 milijuna četvornih kilometara i broje najmanje 250,000,000 pripadnika. Oko 4 milijuna Arapa živi također u Europi i oko 2 milijuna u Americi. Srce arapske zemlje je Saudijska Arabija i Jemen, područje poznato kao Hijaz. Oko 610. godine, rođenjem Islama, Hijaz postaje trgovačko središte duž karavanskih putova. Meka postaje jedan od najznačajnijih gradova.
Arapima u Europi zahvaljujemo na znanju o umjetnom navodnjavanju tla, koje se zbog bezobzirnog krčenja šuma počelo isušivati. Iz Španjolske ovo se znanje proširilo na sjever, preko Alpa sve do Islanda. Španljolska riječ 'noria', označava stupanj navodnjavanja, i nastala je od arapskog nd'ura. Pamuk, koji danas vodi glavnu riječ u tekstilnoj industriji, također su nam u Europu donesli Arapi, iz njihov jezika potekao je francuski izraz 'coton' i engleski 'cotton'.
4.5.Ostali doseljenici u Evropu
Ukoliko Evropska unija ne otvori širom vrata za useljenike, neće biti u stanju da sačuva privrednu snagu i obezbedi dovoljno novca za penzijsko i socijalno zbrinjavanje. To saznanje postalo je konačno i zvanično tema Evropske unije pošto je francuski ministar unutrašnjih poslova Žan-Pjer Ševeman iskoristio sastanak sa kolegama iz ostalih 14 država članica 28. jula u Marseju da jasno predoči prilike. Pozivajući se na istraživanja službi Ujedinjenih nacija za demografiju, Ševeman je naveo da će se stanovništvo EU smanjiti sa sadašnjih 370 na 310 miliona do 2050. godine ukoliko ne bude povećanog doseljavanja. Ukazao je da EU mora da se potrudi da privuče najmanje pedeset, ako ne i osamdeset miliona doseljenika do polovine veka ukoliko želi da očuva stabilnost broja stanovnika. Građani Evropske unije moraće da prihvate, prema njegovim rečima, da ubuduće žive u "multietničkom društvu". Pred vlastima je zadatak da se potrudi da dođu obrazovani doseljenici i da njihov dolazak bude jedinstveno usmeren unutar političkih tela EU.
_________ ????? _____ ovo ces morati negdje potraziti sama ____________ 4.5. ( nema na internet)
ZAKLJUČAK
LITERATURA
2. PRIRODNO-GEOGRAFSKI USLOVI ZA NASELJENOST ( reljefni, klimatski, hidrografski, i vegetacijski uslovi za naseljenost )
3. MIGRACIJE STANOVNIŠTVA KROZ HISTORIJU, I PODRUČJA PRVE STALNE NASELJENOSTI EVROPE
4. SAVREMENA RSNA, NACIONALNA I JEZIČKA STRUKTURA EVROPE
4.1.Indoevropska porodica naroda
4.1.1. Germanska grupa naroda ( pojedini narodi, njihov jezik, broj, područje, naseljenost, običaji i druga obilježja )
4.1.2. Slavenska grupa
4.1.3. Romanska grupa
4.1.4. Keltska grupa
4.1.5. Baltička grupa
4.1.6. Grčka i Albanska grupa
4.2. Uralska porodica
4.2.1. Ugrofinksa porodica
4.3.Baski porodica naroda
4.4.Semitska porodica
4.4.1. Maltežani i Arapski doseljenici
4.5.Ostali doseljenici u Evropu
UVOD
1. IME, GEOGRAFSKI POLOŽAJ, GRANICE I VELIČINA EVROPE
Euroazija je najveća kopnena masa svijeta (55 milijuna km2). Sastoji se od dva kontinenta - Europe i Azije, koji fizički nisu odvojeni, ali se razlikuju svojim kulturološkim, gospodarskim i političkim obilježjima te povjesnim razvitkom. Znanstvenici su tijekom povijesti različito određivali granicu između ta dva kontinenta. Danas je najčešće prihvaćena granica koja prati gorje Ural, rijeka Ural, dotiče zapadnu obalu Kaspijskog jezera, prolazi planinom Kavkaz do Crnog mora te kroz morske prolaze Bospor i Dardanele te izlazi na Egejsko more.
Ta granica određuje Europu kao cjelinu sastavljenu od 42 teritorijano cjelovite države i europskih dijelova Ruske Federacije i Turske. S obzirom na površinu koje je otprilike 10,2 milijuna km2, Europa je među najmanjim kontinentima. Zauzima 1/4 ukupne površine Euroazije. Pritom je odnos između površina europskog dijela Ruske Federacije i preostalih 44 država 42% : 58%. Europa je vrlo gusto naseljen kontinent sa srednjom gustoćom naseljenosti od 69 st/km2.
"Europa" je ime jedne žene u grčkoj mitologiji, koju je oteo Zeus u liku bika. Ipak, mit ne objašnjava zašto je kontinent nazvan po njoj. U Grčkoj se taj pojam spominje prvi put u 6. stoljeću pr.n.e.. Čini se da su u početku tako zvali kontinentalni dio Grčke sjeverno od Korintskog zaljeva, a zatim i sve zemlje sjeverno od Sredozemnog mora.
Postoji i drugo objašnjenje - da ime kontinenta dolazi od riječi ereb, koja na jednom semitskom jeziku znači "zalazak sunca". Naime, za semitske (bliskoistočne) narode, sunce zalazi nad Europom. Prema nekim mišljenjima, ime Europa potječe od semitske riječi ereb što je označavalo zapad, mjesto zalaska sunca.
Geografski smještaj određuje se pomoću stupanjske mreže. Europa je smještena u središnjem dijelu sjeverne polutke. Paralela na 45 stupnjeva sjeverne geografske širine prolazi i kroz Hrvatsku. Početni nulti meridijan prolazi kroz zvjezdarnicu Greenwich (pokraj Londona) i određuje smještaj Europe manjim dijelom na zapadnoj polutki, a većim dijelom na istočnoj. Krajnje točke Europe nalaze se na sjeveru u Norveškoj (rt Kinnarodden), na zapadu u Portugalu (rt Da Roca), na jugu u Španjolskoj (rt Marroqui) i na istoku u Rusiji (Sjeverni Ural). Osim cjelovitog kopna, ovom kontinentu pripadaju i brojni otoci te otočne skupine u Atlanskom oceanu i Sredozmenom moru. Budući da je smještena najvećim dijelom u sjevernom umjerenom pojasu, a tek manjim dijelom u sjevernom hladnom pojasu, Europa je imala povoljne uvjete za razvoj naseljenosti te ostvarivanje raznovrsnih kulturno-civilizacijskih i gospodarskih dostignuća.
Slika 1. Geografski položaj Evrope na zemaljskoj kugli
Geografski položaj nekog kontinenta određen je njegovim odnosom prema susjednim kontinentima i morima. Europa je položena u središnjem dijelu kopnene polutke. Okružuju je Afrika i Azija, a od mora je prometno važan Atlanski ocean te Sredozemno more i Sjeverno ledeno more. Brojna vrata, prolazi i kanali omogućavaju joj dobru pomorsku povezanost s ostatkom svijeta. Sve je to pridonjelu nekadašnjem položaju kulturno-civilizacijskog središta Starog svijeta. Danas je povoljnost smještaja i položaja vidljiva u izrazitoj gustoći naseljenosti te važnom mjestu Europe u svjetskoj trgovini i prometu.
2. PRIRODNO-GEOGRAFSKI USLOVI ZA NASELJENOST
U Europi živi oko 700 milijuna stanovnika ili 69 st/km2. Na naseljenost utječu prirodni i društveni preduvjeti. U prirodne preduvjete ubrajamo reljef, klimu, vegetaciju, vrstu tla, opskrbljenost vodom rudonosne izvore... Društveni preduvjeti su stupanj razvijenosti gospodarstva, politička stabilnost, mogućnost zapošljavanja
Gustina i razmještaj stanovnika veoma su neravnomjerni i odražavaju gospodarski razvoj posljednjih vijekova. Najveća je gustina ljudi u pojasu ležista ugljena što prate staro gromadno gorje od Engleske, preko sjeverne Francuske, Belgije, Rura, Sara, srednje Njemačke, Češke i Poljske sve do Dombasa. Tamo je uz ugljen izrasla industija koja je uzrokovala snažno naseljavanje u tu Evropsku populacionu osovinu. U južnoj Evropi jedino se sjeverna Italija jako industrijalizovala i postigla veliku gustinu stanovništva. Drugdje se tek oblikuju veća industrijska sjedišta. U novije vrijeme veliki je priljev naseljenika iz Azije, pogotovo Kine, u potrazi za boljim životom.
3. MIGRACIJE STANOVNIŠTVA KROZ HISTORIJU, O PODRUČJA PRVE STALNE NASELJENOSTI EVROPE
Europa je gusto naseljen kontinent. Do 19. stoljeća imala je spor porast broja stanovnika, ali ne zbog malo novorođenčadi, nego zbog mnogo umrlih. Znači da su i rodnost i smrtnost bile velike. Tijekom 19. stoljeća nove tehnologije i nova organizacija rada povećale su produktivnost u proizvodnji, što je utjecalo na pojjeftinjenje proizvoda i povećanje kupnje. Došlo je do napretka u medicini i poboljšani su higijenski uvjeti života u naseljima. Sve to rezultira višim životnim standardima i produljenim životnog vijeka ljudi te smanjenjem smrtnosti. Kako je rodnost ostala ista, a smrtnost se smanjila, došlo je do naglog povećanja broja stanovnika. Razlika između rodnosti i smrtnosti naziva se prirodna promjena, a ona može biti pozitivna (prirodni prirast) i negativna (prirodni pad).
Slijedi smanjenje rodnosti. Naime, s povećanjem životnog standarda ljudi počinju više pozornosti planiranju obitelji (smanjuje se broj djece). Istodobno se dio stanovništva (pretežito mladih ljudi) iseljava u Novi svijet. Smrtnost je i dalje niska. Prijelaz s visoke rodnosti i smrtnosti na nisku rodnost i smrtnost naziva se demografska tranzicija. Taj proces nije počeo istodobno i nije trajao jednako u svim europskim državama. Najprije se pojavio u gospodarski najrazvijenijm državama. Danas je većina europskih država prošla kroz sve četiri faze demografske tranzicije, što znači trenutačno da imaju malu rodnost i malu smrtnost. Bivše komunističke države bilježe znatan prirodni pad, što znaći da više ljudi umire nego što ih se rađa.
Na ukupan broj stanovnika, osim rodnosti i smrtnosti, utječe i broj useljenih i iseljenih. Rodnost i smrtnost određuje prirodno kretanje stanovništva. Useljavanje (imigracije) i isljevanja (emigracije) određuju prostorno kretanje (migracije) stanovništva.
Mnogo Europljana preselilo u prekooceanske zemlje. Migracije su se odvijale u nekoliko valova. Iseljavanje je počelo nakon velikih geografskih otkrića u 16. stoljeću kada je pustolovno stanovništvo zapadne europe krenulo prema kontinentima Novog svijeta. Međutim, tek tijekom 19. stoljeća zbog velikog prirodnog prirasta broja stanovnika Europe i gospodarskih kriza koje su pogađale prvenstveno siromašnije slojeve, došlo do golemog iseljavanja iz Europe. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće emigracija je zahvatila države sredozemlja (posebice Italiju) te tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Slika 2. Migracije u EU
Posljednji val krenuo je nakon Drugog svjetskog rata i traje sve do današnjih dana. Obuhvaća sve države Europe, iako je najveći broj emigranata iz gospodarski nerazvijenih država. Poseban problem je iseljavanje mladih znanstvenika i sportaša koje rado primaju SAD, Kanada i Australija.
Osim migracija koje su se odvijale između kontinenata, postoje i unutareuropske migracije, te migracije unutar jedne države. One su osobito došle do izražaja nakon Drugog svjetskog rata. Njemačko stanovništvo se zbog pripadnosti poraženoj vojnoj sili počelo iseljavati iz pograničnih prostora susjednih zemalja, a Rusi su počeli naseljavati države koje su nakon rata pripojene SSSR-u, npr. Litvu, Letoniju i Estoniju. Šezdesetih godina 20. stoljeća počela je migracija stanovništva iz gospodarski manje razvijenih zemalja u one razvijenije. Također dolazi i do velikog preljeva stanovništva s nekadašnjih kolonijalnih područja u Aziji i Africi. Europa tako od iseljeničkog postaje useljenički kontinent.
4. SAVREMENA RASNA, NACIONALNA I JEZIČKA STRUKTURA EVROPE
4.1.Indoevropska porodica naroda
Slika 3. Slikoviti prikaz raznih civilizacija i naroda na Evropskom tlu u historiji
Indoeuropljani - Ime narodima koji se služe jezicima indoeuropske jezične porodice, i čije se porijeklo traži u hipotetičkim Proto-Indoeuropljanima koji su se služili proto-indoeuropskim jezikom. U 2. tisućljeću prije nove ere događaju se velike migracije širom svijeta, koje su prema britanskom povjesničaru Robertu Gravesu izazvale klimatske promjene. Točna lokacija indoeuropskih predaka u stručnim krugovima još je pod debatom. Spominje se među ostalima, da su obitavali u području Kirgistana i Uzbekistana. Utvrđeno je međutim da su svi potomci Proto-Indoeuropljana obožavali brojna, striktno antropomorfna božanstva koncentrirana oko groma (Svarog, Zeus, Jupiter, Indra, Odin). Migracije Proto-Indoeuropljana odvijale su se u dva smjera. Jedna se odvijala u smjeru zapada, druga je tekla južno. Njihovi jezici prema nazivima za brojku 100, podijeljeni su na centum i satem jezike. Centum (kentum) jezici su italički, helenski, germanski, keltski, anatolski i toharski. Satem obuhvaća slavenske, indoiranske, armenske, albanski i baltičke jezike.
4.1.1. Germanska grupa naroda
Germani obuhvataju veliku, jezički i plemenski srodnu grupu indoevropskih naroda, čija je pradomovina bila južna Švedska, Danska, Šlezvig-Holštajn i Severnonjemačka nizina (između reke Vezera i Odre).
Iz tog područja su se mnogobrojna plemena već u praistorijsko vreme postupno širila na istok do reke Visle, na zapad do reke Rajne, a na jug do Majne, spuštajući se čak i do Dunava i Karpata.
Slika 4. Nastanak germanskih plemena
Germani su bili visokog rasta, plave ili riđe kose, plavih očiju i svetlog tena. Bili su varvari i iako nisu bili nomadska plemena često su menjali svoje boravište s ciljem pronalaženja bolje zemlje. Nisu obrazovali gradove, a bavili su se uglavnom poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Bili su organizovani po rodovima od sto porodica (nem.: Hundertschaft sa 400 – 1000 a ponekad i do 2000 ljudi). Rod je bio osnovna društvena, ali i ratno-taktička jedinica. Svi članovi roda su bili slobodni ljudi i živeli u istom selu i obrađivali zemlju i svojina je bila zajednička. Zapovednik roda (hunno, stotinar) u miru je bio poglavar a u ratu vođa stotine (nije označavalo sto ljudi već samo neki veći broj). Više rodova sačinjavalo je pleme, na čijem je čelu bio zapovednik, koji je bio biran od narodnog sabora i koji je imao najvišu vlast i koji je odlučivao o ratnim poduhvatima. Plen se delio ravnomerno. Za one koji su bili tokom rata neposlušni i oni koji bi slabili vojnu disciplinu, bila je predviđena kazna bičevanjem i vezivanjem a i smrću. Većinu vojnih snaga germanskih plemena su činili pešaci, ali su plemena imala i vrlo dobro konjicu za izviđanje, krstarenje i prepade iz zasede. Istočni Germani, koji su živeli u ruskim stepama, su razvili snažnu konjicu. Kasnije, su se u okviru plemena izdvojile porodice poglavara i vođa koji su se pokazali u ratu, a koji su iz plena i poklona povećali svoje bogatstvo i na taj način mogli da uzdržavaju svoju pratnju (družinu). Iz tih porodica obično su se birali kneževi (principes , njem. Fürsten) – prvi germanski vlastelini, koji su tokom mira sudili, a tokom rata zapovedali plemenima. Među kneževima je za ratne pohode biran vojvoda (njem. Herzog).
Germanska plemena su bila mnogobrojna. Tacit je poznavao oko 60 različitih germanskih plemena. Ipak, neka od najpoznatijih su: Kimbri, Tevtonci, Angli, Saksonci, Burgundi, Goti, Ambroni, Svevi, Batavi, Ubijci, Triboci, Nemeti, Vangioni, Sugambri, Uzipeti, Tenkterani, Herusci, Markomani, Kvadi, Hati, Batavi, Frižani itd.
Englezi (engleski: English people) su narod pretežno nastanjen u Engleskoj. Englezi pretežno govore engleski jezik. U Engleze se obično računaju osobe koji svoje porijeklo vuku iz grupa koje su se nastanile na britanskom ostrvu tokom srednjeg vijeka i ranije. Ove grupe su Britoni, Rimljani, Angli, Saksoni, danski Vikinzi i Normani. Kasnije migracije u Englesku uključuju osobe iz Velsa, Škotske, Irske kao i drugih zemalja. Mnogi od ovih osoba su primili britanski ili engleski identitet dok mnogi računaju sebe kao osobe sa duplim nacijama.
Danci su sjeverno-germanski narod pretežno nastanjen u Danskoj. Danski narod je izraz, koji se obično veže za nacionalizam 19. vijeka, iako je već Saxo nazivao Dance etničkom grupom. Izraz Danci se treba shvatiti više kao sopstveno shvatanje nego kao zakonski donesenom odlukom, i u historijskom kontekstu se uglavnom spominje u debati o statusu pokrajina Šlezija i Holstein u odnosu prema danskoj državi.'Danski narod' se ne smije zamjeniti sa zakonsko-nacionalnim izrazom 'danski građani'.Pod danski narodom spadaju sve osobe koje drugi članovi smatraju da pripadaju grupi. Ipak, Grundtvig je smatrao da svako sam može odlučiti da li želi biti Danac.Ovaj izraz praktično pokriva Dance i u Danskoj i u južnoj Šleziji. Međutim, izraz ne pokriva stanovnike Farskih Ostrva i Grenlanda.
Franci, germansko pleme koji su vladali područjem današnje Francuske, ondašnje Galije i nekadašnje SR Njemačke nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.To pleme ili skupina plemena ima svoje dijelove: Salijci, Ripuarci, Brukteri, Sigambri, Hamavi, itd. Od svih s vremenom postaju najvažniji Salijci (naseljeni najprije u područje današnje Belgije, postupno se šire najprije do Seine, a onda do Loire) i Ripuarci (naseljeni oko rijeke Rajne, središte između Metza i Aachena).Pod Klodvigom (481. - 511.) i njegovim nasljednicima iz dinastija Merovinga i Karolinga osnovali su najmoćnije kršćansko kraljevstvo u zapadnoj Evropi. Nakon raspada njihova carstva u 9.st. ime se održalo u Francuskoj i Franačkoj.Ljubičasto područje je Rimsko Carstvo.
Goti su bili jedan od germanskih naroda koji su jednim svojim plemenskim dijelom prešli sa Skandinavije početkom novog računanja vremena i nastanili se u predjelu gornjeg toka rijeke Visle među ostalim germanskim plemenima šireg prostora Stare Germanije (Jordanes, "Getica"). Najraniji pisani tragovi antičkih historičara pominju ih pod terminom Gutonen (got. Gutans), što se izvodi iz gotske riječi giutan = izlivati, gutans = izliveno, odabrano. Već polovinom 2. vijeka veći dio ovog plemena sa ostalim pridošlicama i popratnim trupama pokreće se u pravcu evropskog jugoistoka i izbija ubrzo na obale Crnog Mora. Poslije niza manjih okršaja sa Rimskom Imperijom, dolazi do većeg bojnog sukoba već u prvoj polovini 3. vijeka i podjele ovog naroda na istočne (Greutungen) i zapadne (Terwinger) iz kojih se slijedom brojnih ratova i masovnih seoba evroazijskim kontinentom, trajno formiraju Ostrogoti (sjajni Goti) i Visigoti (dobri Goti) Ostrogoti bivaju 375. godine pokoreni od nadirućih Huna, a poslije konačnog poraza hunskih hordi bivaju primljeni od Rima kao foederati (saveznici) i po nalogu Istočnog Rima (Bizant) pod vođstvom Teoderiha pokoravaju Zapadni dio imperije, od čega nastaje poznato antičko Istočnogotsko kraljevstvo čija prijestonica postaje Ravena, a Ilirija krajnja istočna provincija. Poslije smrti Teoderika dolazi do napada vojske bizantskog cara Justinijana i raspada kraljevstva godine 550. Visigoti imaju više uspjeha u svojim ratnim pohodima, ali se i njihovo kraljevstvo u Španiji (Toledo) gasi pod najezdom Maura i njihovog vojskovođe Tarika, godine 711.
4.1.2. Slavenska grupa
Slaveni su najbrojnija etnička i lingvistička skupina naroda u Europi. Govore slavenske jezike i uglavnom nastanjuju istok kontinenta, ali rasprostranjeni su i u Aziji sve do Tihog oceana. Pojam "Slaven" je opširan i ne podrazumijeva pripadnost niti religiji niti naciji, nego opisuje etničko porijeklo.
U pitanju slavenske pradomovine postoje dvije velike teorije:
- autohtona teorija tvrdi da su Slaveni živjeli sjeverno od Karpata od 1000. godine prije Krista.
- alohtona teorija tvrdi da su Slaveni došli na to područje u 5. ili 6. stoljeću poslije Krista.
Slika 5. Karta svih Slavenskih naroda na području Evrope
Nedavno se javila suprotna teorija, koja tvrdi da su Slaveni autohtoni još od vremena prije ledenog doba. Prema toj teoriji, Germani i Romani (Vlasi) nastali su zbog jezičnih promjena nakon osvajanja. Ta se teorija zasniva na genetici i teoriji razvitka ljudi u više centara, za razliku od ideje "svi iz Afrike", te tvrdi da je slavenska pradomovina uključivala područja koja Tacit navodi kao Germaniju. Uostalom, Tacit je pisao da je pojam "Germanija" u smislu domovine Germana nastao relativno nedavno (u 1. stoljeću).
Dodatnu zbrku unosi činjenica da su neki slavenski narodi nastali zbog potpune asimilacije drevnih neslavenskih naroda. Tako se korijeni današnjih Bugara mogu naći u Srednjoj Aziji. Tu spadaju i mitovi o iranskom porijeklu Hrvata i vandalskom porijeklu Poljaka.
Slaveni se javljaju u povijesti kad se za Germanima i Keltima kreću na zapad u 5. i 6. stoljeću, vjerojatno pod pritiskom naroda iz Sibira i Istočne Europe (Huni, Avari, Bugari i Mađari). Tada su Slaveni naselili područje između Odre i Labe na sjeveru, zatim Češku, Moravsku, velik dio današnje Austrije, Panoniju i Balkan, te kod gornjeg toka rijeke Dnjepar.
Kad su se smjestili, Slaveni su uspostavili prve oblike država, kojima su upravljali knezovi s riznicom i vojskom, kao i prve klasne podjele, s plemićima koji su pristajali uz Franke i Sveto Rimsko Carstvo.
Karantanija, koja je pokrivala današnju Austriju i Sloveniju, bila je prva slavenska država, a stare države su i Samova država, Nitra i Moravska. U tom razdoblju su postojale i države središnjih Slavena, kao što je Balatonska kneževina i Severjani, ali širenje Mađara i Rumunja, kao i germanizacija Austrije razdvojili su sjeverne od južnih Slavena. U starijoj povijesti nije bilo nikakvog jedinstva slavenskih naroda, iako je povremeno bilo suradnje.
Istočni Slaveni su zbirni naziv za Ruse, Bjeloruse, Rusine (Rutene) i Ukrajince (Rusini se najčešće svrstavaju u podgupu Ukrajinaca). Istočnoslavenske kulture i jezici su međusobno vrlo slični. Svi današnji istočnoslavenski narodi potiču od staroruske etnije Kijevske Rusi. Razdvajanje na zasebne narode odvilo se tek u kasnom srednjem vijeku, kao posljedica mongolskog pustošenja zemlje. Tada veliki dijelovi stanovništva na zapadu dospijeva na više stoljeća pod poljsko-litavsku vlast i pri tome počinju međusobno različit kulturni razvoj.
Etno-kulturna podjela
- Rusi
- Starovjerci (Lipovski Rusi, Lipovjani)
- Ukrajinci
- Rusini (Ruteni)[1], [2], [3]
- Bjelorusi
- Polješčuci (između Ukrajinaca i Bjelorusa)
Južni Slaveni.- Južni ogranak slavenske grane Indoeuropljana, nastanjen od alpskog područja južno od Drave na jug do Grčke, i od jadranske obale na istok do obala Crnog mora južno od Dunava, ali uključujući područja sjeverno od Save u Panonskoj nizini (Vojvodina). Skupine Slavena doprle su u ove krajeve (prema dijelu "migracijskim" teorijama) u 2. polovici 7. stoljeća, a njihov ustroj je bio plemenski. Neke skupine zacijelo su bile prije dolaska slavenizirane (Hrvati) a neke nakon što su prodrli u ove krajeve (Bugari).
Narodi koji predstavljaju skupinu Južnih Slavena su:
- Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, Polimlje u Srbiji, sjevernoj Crnoj Gori;
- Bugari sa svojim pomuslimanjenim ogrankom Pomacima;
- Crnogorci u Crnoj Gori koji su zamijenili prastanovnike Bukumire, Kriče i druge, i čija je organizacija do ne tako davnih vremena bila tribalna;
- Goranci, u području Gore (Srbija), susjednim predjelima Albanije i dva sela u Makedoniji.
- Hrvati u Hrvatskoj,velikim dijelovima Bosne i Hercegovine te u manjem dijelu i Srbije (Bačka (dijelovi Bunjevaca i Šokaca) i Srijem (Šokaca)), Janjevci,(Kosovo) koji su dobili ime po selu Janjevu, i manjim enklavama u Rumunjskoj (Krašovani), Mađarskoj i Austriji (Gradišćanski Hrvati), Italiji (Moliški Hrvati) i Crnoj Gori (Bokelji).
- Makedonci u Makedoniji kojima pripadaju i Torbeši;
- Slovenci na sjeverozapadu, Slovenija, područje Koruške u Austriji i Furlanije-Julijske krajine u Italiji;
- Srbi u Srbiji, velikim dijelovima Bosne i Hercegovine, te dijelom u Hrvatskoj i nešto na Kosovu.
4.1.3. Romanska grupa
Romanski narodi.- Skupni naziv narodima indoerupske etno-lingvističke obitelji nastanjenih (uz neke iznimke) u zapadnoj i jugozapadnoj Europi. Romanski narodi vuku porijeklo od romaniziranih domorodačkih naroda što su bili nastanjeni na nekadašnjem području Rimskog carstva, te preuzeli latinski jezik, iz kojega su potekli i razvili se jezici suvremenih romanskih naroda. -Predstavnici ove grane Indoeuropljana su državotvorni narodi: Talijani, Rumunji, Moldavci, Francuzi, Španjolci, Portugalci i maleni Monegaski koji moguće imaju pretke u starom ligurskom plemenu Monoikos. Nadalje u njih pripadaju i narodi koji žive unutar drugih država gdje ih se veoma često vodi pod imenima matične države. Na području Belgije nastanjeni su Valonci koji tamo žive zajedno sa Flamancima, i govore valonskim jezikom, često nazivan francuskim. -Retoromani su skupina od nekoliko manjih etničkih zajednica, koje vuku porijeklo od Retijaca. Retoromani žive u Švicarskoj i sjeveroistočnoj Italiji. Vlasi ili Arumunji su također niz manjih srodnih zajednica raštrkanih po krajevima između Rumunjske, ovale Jadrana, i na jug do Grčke i Albanije. Na području Francuske i Španjolske nalazimo od poznatijih, viz.: Katalonci, Galjegi, Okcitanci, Provansalci, Franko-Provansalci, Gaskonjci, Normani (koji govore francuski, a računa se da ih je u Velikoj Britaniji tek još oko 300), nastanjeni u Francuskoj uz Engleski kanal (La Manche), Franko-Švicarci u Švicarskoj; nadalje imamo Franko-Kanađane u Kanadi, Kajune u Louisiani. U jezičnom pogledu u romanske narode ubrajaju se danas i tamnoputi narodi u područjima Kariba (Martinikanci, Portorikanci, Haićani, Kubanci) i zemljama Latinske Amerike koji govore portugalskim, španjolskim ili francuskim jezikom. Sve su ovo neo-romanski narodi sa karakterističnim običajima i miješanim kulturama koje čine spoj afričkog i europskog nasljeđa. Novi narodi, Neo-Romani čine mlade i nove nacije čija se kultura stapa i prožima i postaje karakteristična sama sebi. Ovi ljudi nose španjolska ili francuska imena, govore španjolskim ili francuskim jezikom, ali su etnički i po izgledu potpuno različiti od Romana Staroga svijeta.
Francuzi (franc. les Français). su romanski narod na zapadu Europe.
Politički u Francuze su popisivani i drugi narodi na području Francuske koji su nastali romanizacijom stare Galije i germanskih plemena. Među ovima danas razlikujemo Franko-Provansalce (574,000) iz istočne Francuske u pograničnim krajevima sa Švicarskom (7,100) i Italijom (71,000); Okcitance (2,377,000) na jugu Francuske; Provansalce (251,000) sa obale Sredozemlja; Gaskonjce koji su po svoj prilici akvitanijskim jezikom romanizirani Baski, a ima ih danas oko 250,000 na jugozapadu Francuske i oko 4,000 tisuća u susjednoj Španjolskoj; Korzikance sa Korzike (302,000), kojih ima i u SAD-u (104,000) i Italiji (preko 5,000).
Posebne zajednice čine danas i narodi koje poznajemo kao Franko-Švicarci, kojih u Francuskoj ima oko 29,000 i govore francuski; Franko-Kanađani (7,294,000) iz Quebeca i njihov ogranak Kajuni (Cajuns) iz Louisiane koji se smatraju posebnom zajednicom, a ima ih 1,014,000. Franko-Kanađana ima i 1,079,000 u SAD. Čistih Francuza, bez onih političkih, silom zakona pofrancuženih, ima 2005. godine 37,345,000 u Francuskoj (2005 imala je 60,491,000 stanovnika), a svih zajedno u svijetu 41,330,000 nastanjenih u 124 države. Osim u Francuskoj, pravih Francuza ima najviše u SAD (2,429,000). Francuski jezik naravno ima daleko veći broj govornika (124,000,000, 1995. godine), ali je etno-kulturno nasljeđe tih naroda sasvim različito.
Talijani su jedan od najznačajnijih romanskih naroda nastanjen danas u Italiji i susjednim europskim i prekomorskim zemljama, osobito u Francuskoj, SAD-u i Argentini.
Jezgru Talijanima daju drevni Latini koji su asimilirali ostala italska plemena i nametnula im latinski jezik. Ekspanzivnom politikom Rima i osvajanjima rimske vojske (Rimljani) osvojena je do 272 p.n.e. cijela Italija, pa da bi se nakon punskih ratova, iza 146. p.n.e. počeli širiti ogromnim područjem Europe, Azije i Afrike. Već u II. stoljeću Rimsko carstvo seže od Iberskog poluotoka i Britanskog otočja do Mezopotamije. Sa sobom Rimljani donose duhovnu i materijalnu kulturu. Grade ceste koje služe pokretima rimske vojske, akvadukte, arhitekturu, i što je veoma važno, šire latinski jezik. Latinizacijom domorodnih plemena u osvojenim krajevima nastaju u Europi novi narodi, prema njima, odnosno gradu (Rimu; Roma) prozvani Romanski narodi. Ove nove narode danas poznajemo kao Rumunje, Španjolce, Portugalce, Francuze, Retoromane, Valonce, Moldavce Katalonci, Arumunje ili Vlase i druge manje zajednice.
Talijana danas u Italiji (ne računajući raznorazne druge narode) ima preko 22 milijuna. Težak život, osobito na jugu, u Kalabriji i Siciliji, mnoge je otjerao u prekomorske zemlje, trbuhom za kruhom. U novim domovinama veoma su aktivni i kulturno i politički. Prema UN-ovim podacima u Italiji danas živi 65 nacija, dok Talijana danas ima uz Italiju u još 61 državi; u Francuskoj (2005) preko milijun; u SAD preko 900,000; u Argentini 1,8 milijun i drugdje.
Portugalci su romanski narod sa zapadne obale Iberskog poluotoka u područjima južno od Galicije. Portugalcima su jezgro dali romanizirani Luzitanci, slično kao i njihovim istočnim susjedima Estremadurcima u Španjolskoj. Nakon otkrića Amerike veliki dio Portugalaca naselio se na području Brazila. Etničkih Portugalaca danas (2005.) ima 12,990,000 u 53 države, od čega u Portugalu 9,585,000 koji je iste godine imao 10,366,000 stanovnika i ukupno 36 raznih etničkih zajednica. Najviše Portugalaca van matice zemlje ima u: Francuska (754,000); Brazil (750,000, ne računajući Brazilce koji govore portugalski); SAD (370,000); Kanada (275,000); Venezuela (100,000); Luksemburg (92,000); Švicarska (90,000); Njemačka (78,000); Angola (67,000); Belgija (63,000); Španjolska (43,000) i Mozambik (31,000).
Španjolci ili Kastiljci (španjolski castellanos; españoles; arapski ესპანელები (Španjolci); engleski Castillians) su romanski narod nastanjen na gotovo čitavom području Pirenejskog poluotoka, u Španjolskoj.
Španjolci su nastali slično kao i Francuzi, romanizacijom domorodačkih, u ovom slučaju iberskih plemena.
Strogo etnički, 2005. godine broje preko 27 milijuna, od čega 24.300.000 u Španjolskoj, 702.000 u Francuskoj, 512.000 u Argentini, 355.000 u Meksiku, 270.000 u SAD, 227.000 u Brazilu, 120.000 u Paragvaju, i drugdje, ukupno u 54 države. Španjolska, prema procjeni UN-a, 2005. ima 43.000.000 stanovnika i 55 različitih etničkih zajednica, od kojih se neke domaće, njima srodne grupe, također politički klasificiraju u Španjolce, i koje se danas bore za očuvanje svoga etničkog i jezičnog identiteta. To su (UN-ovi podaci 2005):
- Aragonci, oko 2.000.000, zapadni susjedi Katalonaca, nastanjeni u sjeveroistočnoj Španjolskoj u Aragoniji;
- Galjegi (Galjegosi, Galicijci), na ekstremnom sjeverozapadu Španjolske gdje ih ima oko 3,3 milijuna;
- Estremadurci, oko 1,1 milijun, na zapadu Španjolske, a uz granicu sa Portugalom. Najpoznatiji pripadnici ovog naroda su Hernando Cortes, Francisco Pizzaro, Vasco Núñez de Balboa, Hernando de Soto i drugi;
- Katalonci, uz Španjolce najsnažnija i najvitalnija etnička romanska zajednica na sjeveroistoku Španjolske, u Kataloniji.
- Asturce sa sjeverozapada Španjolske, u susjedstvu Galjega;
- Valencijce, oko 13.000, nastanjeni južno od Katalonaca. Oni su vjerojatno ligvistčki i etnički pretopljeni u Katalonce ili Španjolce.
4.1.4. Keltska grupa
Kelti skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.
U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.
Negdje oko 600. god. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Male Azije, i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.
Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.
Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.
Danas se govore i pišu još dvije vrste keltskog jezika: britonski (bretonski, velški i kornovolski) te gaelski (irski, gelski, manski), svi vuku podrijetlo iz zajedničkog drevnog indoeuropskog jezika.
Današnji keltski narodi žive na Britanskom oročju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.
Irci su narod keltske grane Indoeuropljana nastanjen u Irskoj (oko 4 500 000), te znatno više u prekomorskim državama, poglavito SAD-u.
Irski jezik (gaeilge) pripada goidelskoj skupini keltskih jezika kojim (1983) govori oko 260,000 Iraca u Irskoj, a ukupno oko 355,000 širom svijeta. Ima nekoliko dijalekata, južni, zapadni i alsterski (donegalski ili sjeverni).
Irci sebe nazivaju Muintir na hÉireann = ili 'narod Irske' . Nazivaju se i Gaoidhil, odnosno Geli, što je ime keltskim plemenima Irske koja su govorila jezikom goídelskim ili staroirskim jezikom. Ovi narodi koji prema 'Knjizi osvajanja' (Lebor Gabála Érenn) potiču od mitskog plemena Tuatha Dé Danann (narodi božice Danu). Ova plemena, po svoj prilici gelska, doveo je na otok njihov prvi vođa Nuada Airgetlám, preotevši ga od naroda Fir Bolg, možda plemena poznatih kao Belgi (Belgae). Tuatha Dé Danann su sa sobom su donesli kamen sudbine-Lia Fail, koji su položili na humak Tara, ili kako ga Geli zovu Temair koje je za njih predstavljalo sveto mjesto gdje obitavaju bogovi, i na kojemu su u stara vremena okrunjena 142 irska kralja. Ovi Firbolgi bili su 4. val naseljenika u Irsku koje su dovela petorica braće Slainge, Rudraige, Gann, Genann i Sengann. Iz nekog razloga dojedrili su u tri skupine koje su prozvane imenima Fir Bolg (prozvani po kožnim torbama), Fir Domnann i Fir Gaileon. Petorica braće zauzela su područja današnjih provincija Míde, Ulster, Leinster, Munster i Connaught. Zemlja u koju su došli prethodno je bila naseljena nekim plemenom Nemed (treći val naseljenika), za koje se kaže da su došli iz Skitije blizu Grčke, ali ih je napao neki ratoborni narod Fomhoire (Fomoraig, Faoi-Mhuir), koji su porijeklom bili iz sjeverne Afrike ili Azije. Prema mitu Fomhoire (Fomori) su bili jednoruka, jednooka i jednonoga čudovišta sa magičnim moćima, a po pričama Lebor Gabala Erenna, osim ovih čudovišta, plemena Nemed, Fir-Bolg i Tuatha Dé, svi su govorili istim jezikom. -Nakon što su Tuatha Dé stigli u Irsku zaratiše sa plemenom Fir Bolg na Magh Tuiredhu (anglizirano u Moytura). Tek što ih poraziše, izazovu ih na dvoboj Fomhoire. Druga bitka odvijala se u okrugu Roscommon, a postala je poznata kao druga bitka na Magh Tuiredhu, u kojoj poraze njihovog velikog ratnika i vrača Balora, zvanog i 'Balor Zlo oko' . Ime ovog mitskog junaka održalo se još među govornicima irskog jezika, pa se za urokljivo oko kaže Súil Bhaloir.
Posljednji val u naseljavanju predvodi Ériu (Erin, Eirenn, Eirinn, Eire) čije će ime pjesnik Amairgin sačuvati od zaborava jer će postat imenom jedne nove države i naroda, Irske i Iraca. Ériu je predvodila narod Milesijance (Gaedhal ili Gele), 'sinove Milove' . Ona je bila kći Fiachna mac Delbaetha (otac) i majke Ernmas. Muž joj je bio Mac Greine sin boga Oghme (fomorske rase), nazivan i 'Grianainech' ili sunčani.
Manci (Manx; arhaično Manks), keltska etnička skupina sa otoka Man u Irskom moru. Manci su govorili manskim jezikom, članom gaelske ili goidelske skupine jezika. Posljednji govornik bio je ribar Ned Maddrell (Edward "Ned" Maddrell) koji je umro u dvanaestom mjesecu 1974., i otada je taj jezik potpuno izumro. Manci su živjeli od ribarenja, uzgoja ovaca i stoke i agrikulture, a u suvremeno vrijeme sve je značajniji ljetni turizam. Populacija je danas pretežno urbana. Obitelj je malena, monogamna, patrilinearna i nuklearna. Postmaritalno stanište je neolokalno, a patrilokalnost je prisutna tek kod agrikulturnih obitelji i odnosi se na najstarijeg sina.
4.1.5. Baltička grupa
Baltički narodi (Balti; ruski, Балтийские народы, Балты), skupina indoeuropskih naroda nastanjenih uz istočnu obalu Baltičkog mora i njegovog zaleđa na područjima sve od donjeg toka Visle na jugu pa do Riškog zaljeva na sjeveru. Ovo područje danas pripada državama Poljskoj (sjeveroistok), Rusiji, Letoniji i Litvi.
Baltičke narode danas zastupaju tek dva preživjela naroda, oba državotvorna, to su: Litvanci ili Lietuviai, kako sebe nazivaju i Letonci ili Latvijci koji sebe zovu Latvieši. Ostale njihove grupe ili su izumrle, ili su pred izumiranjem, njihovi predstavnici su: Prusi, Galindi, Jotvingi ili Jatvingi, Kuroni ili Kuri, Latgalci, Semigalci, Samogiti, Selonci. Među Litvancima razlikovalo se nekoliko skupina kao što su Litvanci u istočnoj Litvi, Žemaičiai iz Žemaitije (iz zapadne Litve) ili Samogiti i Aukštaičiai iz Aukštaitije (središnja Litva). Među Prusima također je postojalo više plemena Skalvijci, Sudovci, Nadrovci i drugi.
Latvijci ili Letonci, narod u sjeveroistočnoj Europi, oko 2,277,000 pripadnika (2007.), od čega 1,245,000 u Latviji, pripadnici baltičke grane narode, indoeuropske etnolingvističke porodice. U prošlosti su bili pod znatnim utjecajem finsko-ugarskih i ruskih plemena. Uz poljodjelstvo bave se stočarstvom, pčelarstvom i ribolovom. Naseljavalju mala raštrkana gospodarstva; drvene nastambe. Narodne pripovijetke i pjesme označavaju bogatstvo kulture.
Litvanci (izvorno: Lietuvys, Lietuviai). -Jedan od baltičkih naroda indoeuropske porodice nastanjen u području uz Baltičko more. Imenom Balti označavaju se Litvanci, Latvijci ili Letonci i Stari Prusi. Ime Balti upotrijebio je prvi puta njemački lingvist Ferdinand Nesselman 1845. Naziv je nastao po Baltičkom moru.
Litvanci i Latvijci (često nazivani Letoncima) jedini su preživjeli baltički narodi. Prema Virginiji Vasiliauskiene i Jonathan Slocumu postoje mnoge sličnosti između jezika slavenskih i baltičkih naroda.
Hidronimija i arheologija ukazuju da su veliki dijelovi sjeveroistočne Europe, otprilike od Moskve do Berlina, uključujući sjeverni dio bazena Dnjepra, bio teritorij baltičkih naroda tokom prvog milenija prije Krista i kasnije. Slaveni u ovaj teritorij zalaze tek kasnije. Teritorij je bio obrastao neprohodnim šumama i daleko od glavnih migracijskih i važnih trgovačkih putova. Ova izoliranost pomogla je očuvanju arhaičnih jezika.
Litvanci se prvi puta spominju u povijesnim izvorima početkom 11 stoljeća. Ime 'Litvanija' ('Lithuania') spominje se 1009. u kronikama ("Anales Quedlinburgenses"), napisano u latinskom kao 'Litua'. Od kraja 12. stoljeća, 'Litvanija' je česta u poljskim i njemačkim materijalima. Njemački oblik "Litauen" porijeklom je iz slavenske tradicije, u latinskom se naziva Lituania'.
U engleskom jeziku Litvanci se nazivaju Lithuanians, a u hrvatskom je čest iskrivljeni oblik Litavci, koji je izgleda sada posuđen iz njemačkog 'Litauen', odnosno Litauens /Die bilateralen Beziehungen Litauens zu Deutschland entwickeln /.
Među Litvancima još se vide razlike među njihovim etničkim grupama (Aukstaiciai, Suvalkieciai, Dzukai).
4.1.6. Grčka i Albanska grupa
Grci (Heleni; Hellenes; Έλληνες).- Jedini narod iz helenske grane Indoeuropljana nastanjen na području današnje Grčke, kojoj pripadaju osim kopnenog dijela, Peloponeza, Krete i otočja i otočići u Egejskom moru.
Grci su kroz povijest dobivali razna imena od drugih naroda s kojima su dolazili u kontakt. Sam naziv Grci (engl. Greeks) došlo je od plemena Graikoi (Γραικοί) što opet dolazi od osobnog imena Græcus (Γραικός), sina Pandorinog i nećaka Helenovog. Pleme Graikoi u 8. je stoljeću prije nove ere migriralo u Italiju, pa su po njima svi Heleni dobili naziv Grci.
Ime Heleni došlo je po malenom plemenu Hellenes u Tesaliji gdje se spominju uz Mirmidonce koji su zajedno pod vodstvom Ahila jedrili protiv Troje. Pleme Heleni dobilo je također ime po osobnom imenu Hellen. Kasnije će ovo ime označavati sva grčka plemena, a danas im je ono nacionalno ime. Glavna grčka plemena bila su Ahajci ili Ahejci (prvi Grci; Achaeans), Eoljani, Dorani i Jonjani.
Stari Grci bili su jedinstveni narod s visoko razvijenom duhovnom i materijalnom kulturom. Kulturi ovog narod ipak prethodi više perioda. Od 6000. do 2900. prije Krista traje neolitski period s neolitskim kulturama. Negdje 2900. ili 3000. prije Krista počinje rano brončano doba koje će potrajati sljedećih 1,000 godina. U to vrijeme u bazenu Egejskog mora počinje se razvijati metalurgija, najpoznatija je bronca od koje se proizvodi oruđe i oružje, osobito na Kreti, Cikladima i kopnenoj Grčkoj. Završetkom ovog doba, oko 2000. prije Krista javlja se Minojsko doba (Minojci) na otoku Kreti. Minojsko doba dobilo je ime po legendarnom kralju Minosu a dijeli se na rani minojski period (3000-2200 prije Krista), srednji minojski period (2200.- 1500. prije Krista) i kasni minojski period (1500. – 1000. prije Krista). Period visokog kulturnog dostignuća Grčka doživljava u Mikensko doba (Mikenjani). Negdje 1100. prije Krista sa sjevera stižu Dorani i šire se prema zapadnim obalama. Mikensko doba potrajalo je negdje od 1600. do 1100. prije Krista. Richard Hooker Mikensko doba dijeli na rani, srednji i kasni heladski period. Već 500. do 336. prije Krista Grčka je podijeljena po malenim gradovima-državama koje se sastoje od grada i okolnog područja.
Mikenska civilizacija na svome zapadu oko 1100 godine prije Krista dovodi Grčku u tamno doba koje će potrajati do 750. prije Krista. To je doba mnogih ratova. Nakon Trojanskih ratova sa sjevera su došli Dorani sa željeznim oružjem. Grčka slabi, Mikenjani ulaze u period građanskih ratova.
Početak gradnje monumentalnih grčkih skulptura počinje u arhajskom periodu od 750. do 500 prije Krista. Javljaju se gradovi-države (polis), počinje i grčka kolonizacija južne Italije i Sicilije. Širenjem grčkih kolonija počinje oko 500. do 336. p. n. e. Klasični period stare Grčke povijesti. Grci dolaze u sukob s Perzijom na istoku. Osvajač Aleksandar Veliki umro je 323. p. n. e.. Atena je u to vrijeme cvjeta politički i kulturno. Atenom vlada Periklo, koji učvršćuje demokraciju. Izgrađen je Partenon na Akropoli. Pišu su tragedije Sofokla, Eshila i Euripida. Utemeljuju se filozofske škole Sokrata i Platona.
Helenistički period počinje 336. prije Krista a traje do 146. prije Krista.
Grci, mediteranski narod jeli su veliku količinu ribe, meso veoma rijetko. Od žita upotrebljavali su pšenicu, ječam i proso. Vino i maslinovo ulje kod Grka je uz ribu ostalo na vodećem mjestu u prehrani sve do danas.
Populacija Grka (procjena 2006) iznosila je preko 13,326,000 u 84 države. Najviše ih ima u: Grčkoj (9,590,000), te u svijetu: SAD (1,334,000); Njemačka (573,000); Australija (270,000); UK (240,000); Kanada (158,000); Italija (154,000); Poljska (115,000); u ostalim zemljama ispod 100,000; Čile 90.000 - 120.000.
Albanci su Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću migracije Slavena tjeraju Ilire na današnje područje Albanije, prepuštajući svoja područja hrvatskim i srpskim plemenima. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2 stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije. Po jeziku i po kulturi, Albanci se danas dijele na dvije glavne skupine, a to su Gegi (sjeverno od rijeke Shkumbin) i detribalizirani Toski (južno od nje).
Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod, orijentiran više prema svojoj brdovitoj zemlji i uzgoju sitne stoke, nego prema moru i pomorstvu. Međusobno se također veoma oštro razlikuju, sjeverni ratoborni Gegi od južnih miroljubivih Toska. Sjeverna plemena Gega, mnogi su od njih katolici, kulturno su dosta u nekim narodnim običajima slični Crnogorcima. Prema nekim crnogorskim autorima (Jovan Vukmanović), raznim malisorskim plemenima porijeklo se dovodi u vezu s crnogorskim plemenima iz Brda, ili pak iz Bosne. Sličnosti ovih nekih običaja prije se mogu dovesti u vezu s miješanjem ili kontaktima arbanaškog stanovništva s tamošnjim crnogorskim plemenima. Takav jedan običaj je da se prilikom slave kolje brav (ovan). I kod Crnogoraca i kod Arbanasa, za vrijeme ručka dižu se zdravice, najvažnije su one koje se diže domaćinu i 'u slavu božju i krsnog sveca'. 'Poslužbica' ili 'prislužbica' je još jedan stari običaj arbanaških i crnogorskih plemena, tom prilikom u kuću se poziva svećenik, s tom razlikom, što kod Crnogoraca dolazi samo ako se pozove. Na ovoj općoj plemenskoj ili seoskoj slavi nose se 'litije' oko sela ili na planinu, gdje se dobro pogoste i razvesele. Vidi Gegi.
Albanski jezik je član indoeuropske porodice jezika, i danas mu nije srodan nijedan drugi živi jezik na svijetu. Ukoliko su Albanci stvarno ilirskog porijekla, onda su jedini živi narod koji jezično još pripada Tračko-ilirskoj grani Indoeuropljana. Gegijskim dijalektom, po jednom podatku, govori 2,8 milijuna ljudi. Rasprostranjen je na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Toskijski govori oko 3 milijuna ljudi u južnoj Albaniji, susjednoj Grčkoj, te u Turskoj i Italiji. Oba ova dijalekta imaju pisanu tradiciju. Toskijski se pisao grčkim pismom, a gegijski latinskim. U tursko vrijeme koristio se arapski alfabet. Od 1909. godine albanski jezik, baziran na toskijskom dijalektu, piše se latinskim pismom.
4.2.Uralska porodica
Uralski narodi je naziv za narode koji se služe jezicima Uralske jezične porodice, često svrstavane u Uralsko-Altajsku nad-porodicu. Ime porodice dolazi po gorju Ural, a moguće porijeklo ovih naroda je sa njegove sibirske strane. Migracije su započele prije oko 1500 godina u smjeru Europe gdje su im najzapadniji pripadnici Finci, Kareli i Estonci u području Finskog zaljeva, te Mađari na jugu. Pripadnici ugarskog ogranka od Finaca su se mogli odvojiti prije nekih 3,000 godina, a Mađarima srodni Ostajci i Voguli nastavili su i dalje obitavati u središnjem Sibiru.
4.2.1. Ugrofinska porodica
Ugrofinski narodi je jedna od dviju glavnih grana Uralskih naroda naseljenih od današnje Finske pa na istok do Oba. Ugrofinci se dalje dijele na ugarski i finski ogranak, od kojih se svaki sastoji od nekoliko naroda. Svih skupa naroda koji govore ugrofinskim jezicima moglo bi biti oko 24,000,000, od kojih većina živi u Finskoj, Mađarskoj i Estoniji, te po manjim enklavama u drugim državama, osobito Rusiji.
Ugrofinski narodi su:
a) Finski narodi
1) Baltofinski narodi
- Livonci
- Estonci
- Voti
- Finci (uključuju često takozvane Ingrijske Fince. Finsko ime uz ingrijsko sebi su uzeli oni Ingri koji su se pred ruskim pogromom morali iseliti iz Rusije u Finsku, jedini način je bio da se izjašnjavaju kao Finci)
- Ižori ili Ingri.
- Kareli
- Vepsi
3) Povolški Finci
- Mordvini (sastoje se od Erzja, Moksha, Terjuhane, Karatai)
- Mari ili Čeremisi
- Merja (Merya)
- Meščera (Meshchera)
- Muroma.
b) Ugarski narodi
1) Opski Ugri
- Hanti (Ostjaci). Sebe nazivaju hanty i kantyk; 22,521 (1989)
- Mansi (Voguli), 8,474 (1989). Sebe nazivaju mansi (pl. mansit, mäns). Između Urala i Oba.
Najbrojniji narodi iz ugro-finske skupine su Mađari (14,800,000), Finci (5,700,000), Mordvini (1,200,000) i Estonci (1,000,000). Mađari, Finci i Estonci žive većinom u svojim državama: Mađarskoj, Finskoj i Estoniji. Neki iz Ugro-finske skupine naroda žive u autonomnim ruskim republikama. Kareli u Kareliji, Komi u Komi, Udmurti u Udmurtskoj republici, Mordvini u Mordvinskoj republici, a Hanti i Mansi u Hantijsko-mansijskom autonomnom okrugu u Rusiji.
Finci (vlastiti naziv: Suomalaiset), jedan od najglavnijih finskih naroda narod naseljen u Finskoj (4,828,000) i značajnijom populacijom u SAD-u 812,000, i Švedskoj 200,000 bez Länsipohjalaiset Finaca ili Tornedalaca iz doline Torne na sjeveru Švedske. Jezično Finci pripadaju finskom ogranku Baltofinaca i uralskoj etnolingvističkoj porodici, a njihovi prvi srodnici su Estonci i Kareli.
Mađari, narod ugarske grane ugrofinskih naroda, porijeklom između Volge i Urala, srodan Vogulima ili Mansima i Ostjacima ili Hantima, danas naseljen u Mađarskoj i u još ukupno 29 država od čega najviše u SAD-u, Rumunjskoj, Slovačkoj i Srbiji.
4.3.Baski porodica naroda
Baski su narod koji živi na zapadnim Pirenejima i obali Biskajskog zaljeva. Oko 2 milijuna stanovnika živi u Španjolskoj autonomnoj pokrajini Baskiji, a oko 100 000 u Francuskoj. Baskijskih zajednica ima u Srednjoj i Južnoj Americi kuda su odselile u 18.st. Osnova baskijskog identiteta je jezik nazvan euskara. To je jedini ne-indoeuropski jezik u Zapadnoj Europi, a podrijetlo jezika nije do kraja objašnjeno. Pretpostavlja se da su Baski ostatak neindoeuropskog naroda. Najveći baskijski grad je Bilbao (na jeziku Baska: Bilbo).
Baski sami sebe zovu Euskaldunak, u singularu Euskaldun. Riječ je nastala od euskara (jezik baska, baskijski) i –dun 'onaj koji', odnosno 'onaj koji /govori jezik/ basque', to jest 'basque-govornik'. Zbog fizičkog oblika lica nazivani su Porijeklo Baska je tajanstveno, nitko ne zna odakle su im preci. Antropolozi i naučnici drugih profila drže ih po fizičkoj konstituciji jedinstvenima u svijetu. Krv im je posebna, česta je krvna grupa 0 sa negativnim rezus-faktorom. –Visoki su, dugih nogu i malih stopala, oči i kosa su crni, nos orlovski i najzanimljiviji je oblik lica, trokutast, često ih stoga nazivaju 'narod sa zečjim licem'. Porijeklo Baska danas se dovodi u vezu sa Kromanjoncima. -Kromanjonac je bio izrazito visok, uske i duge lubanje, izraženih jagodica i povećeg nosa. Teoriju o kromanjonskom porijeklu Baska potkrjepljuju i činjenice iz njihova života. Dobar primjer svakako je drvena zdjela 'kaiku' (vidi) u kojoj se kuha mlijeko ubacujući u nju užareno kamenje koje se grije na vatri. Ovaj metod star je barem 10,000 godina. -Njihov jezik euskara (baskijski), najstariji je u Europi, lingviste snažno asocira na kameno doba. Za lingvista Georga Dimizilesa, jezik Baska i kavkaski jezici predstavljaju preživjele ogranke davno izumrle porodice.često 'narod sa zečjim licem'.
Baski su u svojoj izoliranosti, ali u veoma tranzitnom području, uspjeli sačuvati stare običaje i jezik. Žene se samo međusobno, za njih su djeca iz mješanih brakova prokleta. Kod njih nije bila rijetkost da se žene unutar jedne porodice, pa čak i brak između brata i sestre. Sličan običaj nalazimo kod Sansegota, malene zajednice, uveliko rasipane po svijetu, čije je središte otok Susak. Baski su veoma odani svojoj zajednici na dan Dia de la Patria (ili na euskarskom Aberi Eguna; Dan domovine) na desetke tisuća Baska iz Francuske, Španjolske, i širom svijeta, okupljaju se u svetom gradu Gerniku ispod jednog prastarog hrasta i zaklinju na vjernost domovini.
4.4.Semitska porodica
Semiti je skupno ime naroda koji bi trebali biti potomci biblijskog Šema, brata Hamova i Jafetova, a time i prvi srodnici Hamitskih naroda ili Hamita. U povijesna vremena cijela zapadna Azija, osim poluotoka Male Azije bila je nastanjena semitskim plemenima, koja se dijele na 4 grane: babilonsko-asirski Semiti (istočni Semiti); kanaanski Semiti (zapadni Semiti); Aramejci (sjeverni Semiti) i arapski Semiti (južni Semiti ili Arapi). Veliki planinski lanac što počinje na Siro-cilicijskoj granici i tada zaokreće prema jugozapadu do Perzijskog zaljeva, dijeli na sjeveru i istoku teritorij Semita od drugih naroda zapadne Azije. Tu je uključena sirijsko-arapaska ravnica sa zemljama što se prostiru prema istoku i zapadu, i Arapaskom poluotoku na jugu . Nizine na istoku koje pripadaju prostranim dolinama Eufrata i Tigrisa, dom su starih civilizacija Mezopotamije, odnosno istočnih Semita. Na zapadu se prostiru zemlje Aramejaca, a na obalnim područjima Libanona i Palestine zemlje Kanaanaca. Prema istoku do Arabije i Sinajskog poluotoka prostiru se zemlje južnih Semita, potomaka današnjih Arapa. Lingvisti danas Semite dijele na tri skupine: istočna s akadskim jezikom u današnjem Iraku koji je 2000 pr.n.e. imao dva dijalekta, babilonski i asirski; sjeverozapadna ili zapadna s jezicima starih Amorejaca, Ugarita, Kanaanaca i Aramejaca. Amorejci su poznati od prve polovice 2. tisućljeća p.n.e., kad su još bili nomadi. Jugozapadna ili južna skupina obuhvaća jezike Arapa i Amhara; ovi posljednji su iz Etiopije. Glavne grupe današnjih semitskih naroda su: Ajsori, Amhara, Arapi, Maltežani, Židovi.
4.4.1. Maltežani i Arapski doseljenici
Maltežani /od m-l-t, malet =sklonište, ime koje je dano najvećem otoku, [1] semitski narod na Malti, oko 300.000 pripadnika na matičnim otocima (1975 Katzner), i preko 70.000 u europskim (Italija, UK), Afričkim (Tunis) i drugim prekomorskim zemljama (Australija, Kanada, SAD). Maltežani govore posebnim jezikom, (malteškim), članom arapske skupine semitskih jezika i uz standardni malteški ima nekoliko drugih dijalekata.
Na kulturu, život i običaje Maltežana kao i samo njihovo formiranje utjecali su svi narodi koji su kroz minula stoljeća kraće ili dulje vrijeme boravili na ovim otocima. Nas običaje, jezik, i arhitekturu utjecali su svi narodi od starih Kartažana, pa preko Rimljana, Maura i Normana, Aragonaca, vitezova svetog Ivana, Sicilije i Francuske pa do Engleza. Svi su oni ostavili traga na tlu Malte, zato je ona spoj njihovih utjecaja. Ovo se očitava u njihovom jeziku koji je semitski i pun posuđenica iz drugih jezika, njihovoj religiji koja je rimokatolička, njihovom kulinarstvu, arhitekturi, glazbi (il-kitarra Spanjola), odjeći (għonnella; koja je možda sicilijanskog porijekla) i drugom.
Arapi (arapski: عرب ʻarab) su semitski narod koji je većim dijelom nastanjen na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Arapa ima oko 100-125 milijuna, i postoje tri klasifikacije pripadnosti arapskom narodu: po politici, jeziku i porijeklu. Na osnovi ove tri klasifikacije broj Arapa je rastezljiv, jer ako se ide po broju ljudi kojima je arapski prvi jezik - njihov broj je tada 300 milijuna. Arapi govore arapskim jezikom i koriste se arapskim pismom.
Semitski narod nastanjen na Srednjem Istoku i sjevernoj Africi od Maroka do Omana, i od Turske do Jemena i Sudana na jugu. Geografski Arapi se prostiru na nekih 10 milijuna četvornih kilometara i broje najmanje 250,000,000 pripadnika. Oko 4 milijuna Arapa živi također u Europi i oko 2 milijuna u Americi. Srce arapske zemlje je Saudijska Arabija i Jemen, područje poznato kao Hijaz. Oko 610. godine, rođenjem Islama, Hijaz postaje trgovačko središte duž karavanskih putova. Meka postaje jedan od najznačajnijih gradova.
Arapima u Europi zahvaljujemo na znanju o umjetnom navodnjavanju tla, koje se zbog bezobzirnog krčenja šuma počelo isušivati. Iz Španjolske ovo se znanje proširilo na sjever, preko Alpa sve do Islanda. Španljolska riječ 'noria', označava stupanj navodnjavanja, i nastala je od arapskog nd'ura. Pamuk, koji danas vodi glavnu riječ u tekstilnoj industriji, također su nam u Europu donesli Arapi, iz njihov jezika potekao je francuski izraz 'coton' i engleski 'cotton'.
4.5.Ostali doseljenici u Evropu
Ukoliko Evropska unija ne otvori širom vrata za useljenike, neće biti u stanju da sačuva privrednu snagu i obezbedi dovoljno novca za penzijsko i socijalno zbrinjavanje. To saznanje postalo je konačno i zvanično tema Evropske unije pošto je francuski ministar unutrašnjih poslova Žan-Pjer Ševeman iskoristio sastanak sa kolegama iz ostalih 14 država članica 28. jula u Marseju da jasno predoči prilike. Pozivajući se na istraživanja službi Ujedinjenih nacija za demografiju, Ševeman je naveo da će se stanovništvo EU smanjiti sa sadašnjih 370 na 310 miliona do 2050. godine ukoliko ne bude povećanog doseljavanja. Ukazao je da EU mora da se potrudi da privuče najmanje pedeset, ako ne i osamdeset miliona doseljenika do polovine veka ukoliko želi da očuva stabilnost broja stanovnika. Građani Evropske unije moraće da prihvate, prema njegovim rečima, da ubuduće žive u "multietničkom društvu". Pred vlastima je zadatak da se potrudi da dođu obrazovani doseljenici i da njihov dolazak bude jedinstveno usmeren unutar političkih tela EU.
_________ ????? _____ ovo ces morati negdje potraziti sama ____________ 4.5. ( nema na internet)
ZAKLJUČAK
LITERATURA